U ponedjeljak su na platou Gradeca na istoj pozornici nastupile Punčke i Repetitor – jednako brojno stanje, jednako vrijeme nastupanja, ali potpuno drugačiji ishod.
Bila je to lijepa prilika za usporedbu dva rock trija uživo na istoj pozornici, a i u jednom i drugom brojčanu nadmoć imaju žene – vinkovačke Punčke i beogradski Repetitor. Gričevanje na platuo Gradec u ponedjeljak se pogodilo u isto vrijeme kad su u hrvatskim gradovima krenule humanitarne svirke na glavnim trgovima kako bi se prikupila pomoć unesrećenima u poplavama, ali manjka publike nije bilo na koncertnom događanju na Gornjem gradu, iako je i prometovanje tramvaja koji su zaobilazili centar bila ‘otegotna okolnost’.
Ono što je pošlo za rukom Repetitoru, nije pošlo za rukom Punčkama. Danak neiskustvu? Bit će da je to, jer publika je bila ista i teško je reći da ih je više došlo zbog Borisa Vlastelice, Ana-Marije Cupin i Milene Milutinović. Došli su jednostavno zbog dobrog šusa rocka. Lucija Ivšić, centralna figura Punčki divljala je i skakala po pozornici i padala u ekstaze tijekom izvođenje pjesama, ali ta zapaljivost se nije prenijela na publiku. Nije sad tu riječ o onoj tipičnoj predrasudi o zagrebačkoj publici koja ‘ne daje podršku’ ili ‘mlitavo reagira’, već su jednostavno Punčke zvučale nedovoljno kompaktno. Zvuk električne gitare bio je presiromašan za open air događaj te veličine, kao što je i Lucija imala par nepotrebnih obraćanja između pjesama u smislu: „Neki mi savjetuju da ne pričam između pjesama, a ja mislim da trebam…“ – što je samo bilo iskazivanje određene nesigurnosti, nešto što ne treba niti jednom bendu na pozornici, niti jednoj publici. Pozornica je za odvažne. Kraj priče.
Neki pozitivan pomak se dogodio nakon pjesme „Srce“ što je ipak otkravilo dio njih zbog čega se može reći da je nastup imao uzlaznu putanju do svog kraja, ali je to ipak nedovoljno strelovito za takvu vrstu zvuka & stava.
Repetitor nakon toga… Bila je to potpuno druga priča. Taj trio je itekako kompaktan. Poput čelične kugle za rušenje zgrada Repetitor je jednostavno prodirao i zračio. Bio je to open air hepening kakav mogu prirediti uistinu veliki rock bendovi. Ritam je opijao, gitare su svrdlale, tonulo se u olujnom ‘okeanu’, dok su čaše piva u zraku svako malo označavale klimakse u publici. Nemilosrdno i bez isprike. Sat vremena bilo je premalo. Narod je tražio još, a Repetitor je izašao na bis i ‘služio narodu’. Nije to bilo za ‘vrlo dobar’, bilo je odlično.
Da sam bio pametniji nakon toga ni u ludilu se ne bih spustio na Trg gdje je Indira iz Colonije uz pratnju tamburica u svom ‘Amazonka’ stilu komandirala svjetinom ispred pozornice. Potonuo sam u ocean i utopio se. Očajno su mi tad trebale repete Repetitora, pa da se utopim s osmjehom.