25. lipnja bit će točno pet godina od smrti Michaela Jacksona. Za života je snimio deset albuma (ne računajući The Jackson 5 albume), nakon smrti objavljeno ih je 11, što kompilacija, što obljetničkih izdanja podebljanih raznim remiksevima i među njima dva studijska albuma s prethodno snimljenima, a do tad ne objavljenim pjesmama. Pred smrt bio je kralj popa s ispražnjenom riznicom, dapače u dugovima, a danas…
Danas je njegovo ime brend kao i svaki drugi korporacijski brend vođen od strane velikih igrača i upravnih odbora, ne samo iz svijeta showbizza. Isti ti upravni odbori mu danas i daju nazive albuma, primjerice posljednji „Xscape“ čiji se prvi singl „Slave To The Rhythm“ koristi u kampanji Xperia Z2 mobitela (kakve li samo ‘slučajnosti’ u nazivima). Dakle hladni i okrutni mega-biznis model s jedne strane, a s druge ‘tople ljudske priče’ primjerice gitarista Jessea Johnsona iz nekadašnje američke grupe The Time koji je svirao na „Xscapeu“ uz Jacksonov vokal i koji izgara od objašnjavanja kako je svaki detalj pomno biran, od aranžmana, do naziva albuma kako bi se odala počast Michaelu Jacksonu. Michael Jackson je tijekom nedavnoj dodjeli Bilboardovih nagrada na pozornici MGM Grand Garden Arene u Las Vegasu kao 3D hologram izveo savršenu vokalno plesnu točku za „Slave To The Rhythm“, a iluzija je bila toliko snažna da je još iste večeri „Xscape“ završio u Velikoj Britaniji na prvom mjestu liste najprodavanijih albuma. Da se kojim slučajem može dobiti uvid u brojke, lako bi se moglo zaključiti da kralj popa nikad nije bio toliko uspješan. Dakle biznis je dobar i biznis će se u svakom slučaju nastaviti. No što je s glazbom?
Kao prolog toj priči treba podsjetiti na detalje i informacije koje s godinama lako ispare iz sjećanja najšireg kruga ljudi, ali, eto, ostanu u glavi onih kojima je posao praćenje informacija iz glazbenog segmenta života. Nedugo nakon Jacksonove smrti 2009. godine objavljen je dvostruki CD „Michael Jackson’s This Is It“, kompilacija pjesama koje su inspirirale istoimeni dokumentarni film o pripremama za famoznih, nikad održanih, 20 londonskih koncerata. Sam naziv kompilacije je za taj trenutak vremena ukazivao kako je crta podvučena i kako je ‘to’ to i da je za neku blisku budućnost ostalo jedva nešto nedovršenog studijskog materijala sa sessiona minulih godina od kojih bi se dao pokrpati nekakav polu-kompilacijski album. Već iduće godine izašao je „Michael“ – studijski album s deset prethodno neobjavljenih pjesama na kojima su se našli dueti s 50 Centom, Akonom i Lennyjem Kravitzom. Dakle odjednom se iskopalo puno više nego je najavljivano godinu dana ranije. Ovogodišnjim objavljivanje albuma „Xscape“ postaje jasno da će Jacksonovo posthumno poglavlje nadići Tupacovo.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=jDRTghGZ7XU[/youtube]
„Xscape“ nudi osam novih pjesama, ali i jednako toliko originalnih verzija čime se doguralo i do impozantne deluxe verzije izdanja. Album je pored toga produkcijski toliko upicanjen ‘po posljednjoj modi’ da se lako može pomisliti da je u pitanju neki novi album Pharella Williamsa, što Jacksona automatski stavlja u poziciji da nije samo bio kralj popa za života, već je bio i glazbena baba Vanga za 2014. godinu. To je naravno nemoguće. Iza svega ipak stoji tim živućih i itekako involviranih imena u pop glazbu današnjice, a to su Timbaland, Rodney Jerkins, Jerome ‘J Roc’ Harmon, John McClain te produkcijski timovi L.A. Reid i StarGate.
‘Zlatni rudnik’ nedovršenih Jacksonovi pjesama nađen je u sessionima posljednjeg Jacksonovog studijskog albuma (snimljenog za života) „Invincible“, čak tri: „Chicago“ (koja se prvotno zvala „Se Was Lovin’ Me“), „Blue Gangsta“ i naslovna „Xscape“. S albuma „Bad“ dolaze „Do You Know Where Your Children Are“ i „Loving You“, zatim s „Dangerous“ sessiona je „Slave To The Rhythm“, dok je definitivno najupečatljivija (i ona koja uistinu djeluje kao original) pjesma „Love Never Felt So Good“ koju je Jackson davne 1983. kao demo snimio zajedno s Paul Ankom koji ga je pratio na klaviru i nekako se na njoj najviše osjeti taj Jacksonov potpis. Tu je i obrada „A Horse With No Name“, prigodno preimenovana u „A Place With No Name“ koja je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća proslavila rock grupu America, a u ovoj umivenoj verziji se čini kao posljednja udica da se i neki ostarjeli babyboomeri zagriju za Jacksona.
Ono što najviše muči u „Xscapeu“ je preproduciranost. Jest da je i Jackson za života bio perfekcionist, ali bi se za ovaj album pakleno namučio da ga otpjeva u studiju, a ne treba gubiti iz vida da je ovdje riječ o pjesmama koje nisu bile dovoljno dobre za tadašnje albume (ako je na kraju krajeva i to uopće istina). Iz toga je očito da su producentski timovi marljivo peglali, polirali i pitchshiftali svaki i najmanji falš. Dakle ocjena +5 iz šarafljenja gumbića i poznavanja softwarea, ali je rezultat da se iz zvučnika javlja kiborg na stereoidima. Dominacija pažljivog slaganja ubila je svaku notu spontanosti i ljudskosti. Pa sad, koliko emocije uopće ima u svemu tome?
Emocije zato imaju fanovi. U tome i jest računica. Dokle god će Michael Jackson s objavljivanjem novog albuma ekspresno naći put do vrhova top lista, dotle će se i izdavati njegovi novi albumi. Naravno sve u njegovu čast. Obrazac je dobro poznat. „Xscape“ sigurno nije posljednji.
Ocjena: 6/10
(MJJ/Epic/Menart, 2014.)