Jimmy Page opet se zatvorio u studio i napravio detaljnu rekapitualciju zvuka koji je promijenio sve. Dovoljno je samo ovlaš pogledati naslovnice uglednih glazbenih magazina ovog mjeseca za zaključak kako su Led Zeppelin opet ‘in’. Naravno s razlogom.
Možda bi bilo najbolje za objavljena bogata reizdanja samo napisati riječ ‘savršeno’ i staviti točku, jer nema previše takvih trenutaka. I malo je takvih bendova. A Led Zeppelin je jedan od onih za koji se može vezati sintagma: ako ne volite Led Zeppelin, ne volite rock and roll. 45 godina i kusur kasnije Jimmy Page još jednom je krenuo u produkcijske igrarije i oplemenjivanja zvuka ‘olovnog’ giganta rocka. Prva tri albuma Led Zeppelina su tako 2. lipnja ponovno ugledala svjetlo dana u nekoliko bogatih deluxe verzija, a ovaj tekst će se osvrnuti na vinilna deluxe izdanja tj. trostruki Led Zeppelin I i dvostruke Led Zeppelin II i III otisnutih na ‘teških’ 180 grama.
Dodatak prvome albumu je koncert iz pariške Olympie snimljen 10. listopada 1969. dok drugi i treći albumi kao bonuse nude ‘nebrušene’ studijske demo snimke (što s vokalom, što bez njega) koji su im prethodili. Pored toga naslovnica trećeg albuma urađena je na identičan način kao i originalno izdanje s rotirajućim oslikanim kartonskim diskom. Grafički nema zamjerke niti u jednom detalju, a svakako treba i pozdraviti i zadržavanje stare logike vinilnih izdanja koja nisu imala booklete. Tako je i u ovom slučaju – sve je u funkciji pojačavanja fokusa na sadržaj, odnosno glazbu. O značenju, ne samo prva tri albuma, već cjelokupne diskografije Led Zeppelina napisane su brojne knjige, a njihov utjecaj nepresušan je i danas. Upravo s te strane se možda i najbolje može osjetiti, kad se ova reizdanja ponovno u audiofilskom ritualu stave na gramofon i kad iz zvučnika drmnu „Good Times Bad Times“, „Whole Lotta Love“, „Immigrant Song“ (dakle koji god album stavili) kao da se jasno i glasno ispisuju poglavlja o tome na koji način se radi rock ploča.
U izvođačkom smislu Plant, Page, Bonham i Jones su dobitna kombinacija čega god se prihvatili, aranžmanski genijalci u dorečenosti i oblikovanju studijskih verzija pjesama kako instrumentalno tako i glasovno, a jednako tako improvizacijski neobuzdani kad sve treba ‘ekstendirati’ u izvedbu uživo. Objavljivanjem ove deluxe edicije to je itekako razvidno sa studijskim demo bonusima koji ne odudaraju idejno i aranžmanski previše od legendarnih studijskih verzija. Dakle potpuno jasna vizija već od samog početka. S jednakim žarom se uživa i u rough cutovima primjerice „Whole Lotta Love“, „Ramble On“, „What Is And What Should Never Be“, „Since I’ve Been Loving You“, „Gallows Pole“ ili „That’s The Way“, dok alternativni miksovi „Immigrant Song“ ili „Celebration Day“ upućuju da su pravi miksovi još tada bili dobro odabrani, iako i alternativne verzije mogu bez problema držati priču. Vremenski odmak je učinio svoje, povijest se dogodila i teško je u sadašnjem trenutku reći što je po pitanju alternativnih miksova bolje. No da, miksanje i produkcija, to je drugo veliko poglavlje dobitne kombinacije u rock and rollu. Zašto su nam pjesme Led Zeppelina i dan danas daleko snažnije nego primjerice Creama ili nekih drugih njihovih suvremenika? Upravo stoga što je Page vizionarski shvatio da je bubnjarski ritam ono što u rocku treba gurnuti u prvi plan, a ne električne gitare i vokal. To je ono što je Led Zeppelin učinilo nevjerojatno ogromnima u zvuku spram svih ostalih i to je produkcijska formula koja se od tada uspješno koristi do današnjeg dana. Uzme li se bilo koja glazba današnjice, ritam je dominantan zahvaljujući upravo Led Zeppelinima. Već s prvim taktovima „Good Times Bad Times“, pjesme s prvog albuma, bjelodano je jasno da su to prvi taktovi moderne produkcije kakvu poznajemo danas. To je ‘prvi album’. Sve do tada je bilo traženje i eksperimentiranje kad je ono što se smatra rock produkcijom u pitanju.
Led Zeppelin albumi i nakon 45 (odnosno 44) godine zvuče ‘zimzeleno’ upravo iz razloga što se, koliko god smo svjedoci rapidnih promjena u svijetu moderne glazbe, suštinske stvari nisu previše promijenile od kada su ovim albumima ustoličene. Jimmy Page je sigurno s timom stručnjaka frekvencijski ‘produbljivao’ stvari tijekom remasteringa, ali osnovi miks nije diran. To su i dalje isti omjeri, ali je samo ispolirana kakvoća zahvaljujući tehnologiji. Dakle niti jedan radikalni produkcijski zahvat nakon toliko vremena nije učinjen, ne samo iz Pageovog straha o nekom skrnavljenju legende i svojevrsnom kulturocidu, već najvjerojatnije iz jednostavnog zaključka da je tako nešto suvišno. Stvar je kao i s postulatima – kad se jednom ustanove, oni su uvijek to što jesu. Led Zepellin su to što jesu jer očigledno nije bilo potrebe zadirati u to na tri prva albuma, što će gotovo sigurno ostati praksa i na ostalima koji će se po sistemu ‘tri po tri’ pojaviti u vremenu pred nama.
Malo je takvih briljantnih karijera o kojima se samo može govoriti koji dio glazbenog opusa je draži srcu, bez da se imalo posumnja u vrijednost nekog drugog dijela. Rock dinosauri nisu izmišljena marketinška fora, jer samo ova tri albuma dokazuju da su giganti hodali, svirali i gazili zvukom i pjesmama sve pred sobom stvarajući odjek koji se s vremenom samo pojačao. Koncerti (što po x-ti put dokazuje i onaj iz pariške Olympie) nisu bili pragmatično štrebanje pjesama, već džezersko doživljavanje rocka kojem je improvizacija činila više od pola nastupa. Taj nalet slobode, energije i inspiracije na licu mjesta nešto je što je nažalost s desetljećima počelo iščezavati iz rocka i danas ako želite improvizacijski raspašoj pohodite jazz nastupe (jer punk filozofija trenutno drži primat).
Prva tri albuma Zeppelina iznova podsjećaju na stvaralačku slobodu i duh tog iznimnog vremena vladavine rock albuma. Riječ je samo o dvije godine unutar kojih je ovaj bend 1969. iznjedrio prvi temelj hard rocka izgrađenog na bluesu Willieja Dixona, zatim u istoj godini još više proširo lepezu istog s drugim albumom te očešao i pridodao jazz i country, da bi se 1970. okrenuo folku i akustici. Opet treba podsjetiti da su bili veliki čim su stupili na američko tlo nakon izdavanja debi albuma jer su iza sebe imali i dva genijalca koji su pored toga što su znali svoj posao uz sve i debelo rizikovali jer su se ravnali time da je muzika važna. Jedan je bio njihov menažer Peter Grant, drugi je bio Ahmet Ertegun iz Atlantic Recordsa. Ako se opet povuče paralela s današnjim pravilima igre, nema ni benda, ni ljudi iz biznisa oko njega koji su u stanju u tako kratkom vremenu toliko spremni rizikovati sa zvukom u toliko kratkom periodu kad se jednom dokopaju značajnijeg statusa. Potrebno je daleko više da bi se bilo stijena koja se ne može lako otkotrljati nizbrdo.
Priča o tome se s ovim deluxe izdanjima zavrtjela još jednom, a obzirom da vinil kao glazbeni medij proživljava novu renesansu, može se reći da je u pravo vrijeme. Posebice ako ste mladi i ugledani na neke starije frikove koji nanovo sline na te magične crne longlplejke i djetinjasto vam govore o ritualima okretanja istih na gramofonu – sve to što ste u međuvremenu skupili u svoju fonoteku samo je obično koketiranje dok ne upiknete prva tri poglavlja Zeppelina. Nakon toga…dobro došli u klub ovisnika. To je pravi heroin. Do kraja života.
(Svi albumi: Atlantic Records / Dancing Bear, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
