Toliko je problema bilo vezano uz ovaj koncert da skoro ovaj report ne bi niti bio napisan. No sreća nam se osmjehnula i sve je na kraju ispalo savršeno…
Od samoga puta, vremena – koje je do samog ulaza u Milano obećavalo samo kišu, kišu… ali onda nam je zasjalo sunce (u svakom smislu), pa do najvažnije stvari – do koncerta koji je nadmašio sva naša očekivanja i napunio srce jednog velikog fana Aerosmitha, a jednom Nevjernom Tomi pokazao da je ipak Aerosmith trenutno naj rock bend na svijetu, usprkos The Rolling Stonesima. Jako dug put i loše vrijeme nisu bili obećavajući, ali niti sve to nije moglo otjerati veliko uzbuđenje pred koncert legendi svjetskog rocka.
Stigli smo na ogromni prostor milanskog Sajma, Rho, koji je dobrih 40-ak kilometara od samog Milana, ne znajući što očekivati osim da je to nepregledan ‘parter’ prostor i da, ako ćemo imati lošu karmu, vidjet ćemo Stevena i Joea kao male točkice u orbiti. Očekivalo se oko 50.000 ljudi što je za stadion sasvim ok brojka, ali za ‘brisan prostor’… No, malo je naše društvance na sreću, malo na balkansko snalaženje, sebe lijepo opremilo s Gold Circle narukvicama (hvala Rosarii Leo iz Live Nation Italy!) što je značilo par metara od pozornice i stanje van pameti i sreće do kraja večeri.
Koncert, iako najavljen kao samostalni, bio je neke vrste mini festivala buduci da je Aerosmith imao čak 3 support benda plus specijalne goste, sjajni Alter Bridge.
Iako smo na žalost propustili nastupe Walking Papersa s Duffom McKaganom te Extremea, taman kada smo se smjestili ispred same pozornice odnosno “catwalka” počeo je nastup Alter Bridgea. Kakav je to nastup bio! U nešto više od sat vremena žestoke svirke, oduševili su okupljenu masu ljudi sa setlistom od deset pjesama, tri s aktualnog, izuzetno hvaljenog “Fortress” albuma.
Iako je bilo malih problema s ozvučenjem, Alter Bridge su u tih sat vremena pokazali svu rakoš rasnog benda. Odličnog melodičnog heavy zvuka s fenomenalnim i raspoloženi vokalom Mylesom Kennedyem, dokazali su da su bend za velike arene i velike stvari. Publika je sjajno reagirala, Kennedy je čak u jednom trenutku i sišao u prve redove publike. Nisu samo nas oduševili, pogotovo moćan vokal Mylesa Kennedyja (jedva čekamo opet njegove nastupe sa Slashom na jesen), ovim su nastupom pridobili mnoge nove fanove.
Nakon stvarno izvrsnog nastupa Alter Bridgea, došao je čas da The Bad Boys from Boston zauzmu pozornicu. Opće uzbudenje je bilo nemjerljivo kada su Tyler i društvo izašli na stage. Dugoočekivani (prvi) koncert benda kojeg si fan cijeli život – mnogi su bili u tom stanju te večeri na Rho, i nas par također – možda smo previše pristrani, ali sigurno vam je poznat onaj osjećaj kada ti srce hoče iskočiti.
Oluja koja se te milanske noći srucila na naše glave nije bila ona vremenska, nego ona glazbena – počela je glasno i žestoko uz “Mama Kin”. Tyler i Perry na catwalku, a Whitford, Hamilton i Kramer iza njih na glavnom dijelu pozornice. Uz zaglušujući vrisak publike koja je pozdravila ove arhetipove rock zvijezde – šarene, šljokicaste, no vrhunske muzičare – krenula je jedna nezaboravna večer koja će se mnogima zalijepiti na TOP 10 koncerata koje smo ikad odgledali u životu.
Sjajna scenografija koja ni u jednom trenutku nije odvlačila pažnju sa glazbe i samog nastupa (kao kod mnogih bendova!) iako je Tyler poslovično cirkus-man, bila je pravi školski primjer kako to rade prave legende s pokrićem (toliko su nas neke podsjetili na čuveni AC/DC show).
Svirka se nastavila s “Eat the Rich”, i onda slijedi zborno pjevanje uz “Love in an Elevator” veliki hit s albuma “Pump”. Slijedi “Oh Yeah” sa zadnjeg albuma, i onda jedan od najvećih hitova njihove bogate karijere – “Cryin’”, koji je publiku jednostavno bacio u trans. Još jedan veliki hit s “Get a Grip” albuma – “Livin’ on the Edge” završava Perryjevim “iživljavanjem” na gitari, koje smo svi jedva dočekali.
Zatim su odsvirali nama dragu “Last Child” nakon koje je Perry dobio trenutak da pokaže ne samo svoje gitarističko, već i pjevačko umijeće na “Freedom Fighter” uz popratne snimke “Perrya ulicnog svirača” na velikom ekranu, koji je tog dana prošetao milanskim glavnim trgom ispred Duoma i vjerojatno od sreće ušlagirao fanove koji su se tamo slučajno zatekli.
Nakon dvije starije stvari – “Same Old Song and Dance” i “Rats in the Cellar” – uslijedila publici najvjerojatnije najdraža pjesma – “I Don’t Want to Miss a Thing”, ogroman komercijalni hit sa soundtracka za film “Armageddon”. Iako mnogi ovu pjesmu baš i ne vole upravo radi tog svog izlizanog komercijalnog prizvuka, moralo se priznati da je bila savršeno izvedena i da je sjela hoćeš-nećeš. Emocije su prštale – što iz same izvedbe, što iz publike koja je bila van sebe (pustila se i koja suza). Uslijedile su “No More, No More” i cover Beatlesa “Come Together”, “Dude (Looks Like a Lady)” i legendarna “Walk This Way” koja čak i bez Run DMC-a zvuči kao da je legendarni trio na pozornici, iako znamo da to nije originalna verzija, ali je svakako bolja s repanjem. Dalje>>