U svojoj ediciji vinilnih reizdanja domaćih albuma Dancing Bear objavio je i prvijenac The Bambi Molestersa „Dumb Loud Hollow Twang“ (originalno objavljen 1997.).
Kao i u slučaju Majki i „Razuma i bezumlja“ i u ovog puta je diskograf ponudio novi cover, samo što je ovaj kao grafičko rješenje puno bolje izveden. Originalno rješenje je vidljivo i stavljeno u zanimljivu korelaciju kao ‘omiljeni album’ ženskog modela koji sa zagonetnim osmjehom drži ruku na njemu. Decentno i maštovito. No takvi su ujedno i The Bambi Molesters iako su omeđeni surf rock zvukom kojeg već dvadeset godina uspješno redefiniraju i ‘rastežu’ koliko god je to stilski moguće zbog čega ih se uistinu može i nazvati najznačjanijim svjetskim surf rock bendom novog doba.
Ako je netko svoj status izgradio isključivo glazbom, to su The Bambi Molesters – bend koji je od prvog dana zadržao taj šarm četvero provincijskih glazbenih outsidera (naizgled) potpuno isključenih iz modernih glazbenih tokova, zainteresirani samo za iskrenu bendovsku komunikaciju glazbenim stilom odavno smještenog u ropotarnici povijesti.
Dalibor Pavičić, Dinko Tomljanović, Lada Furlan Zaborac i Hrvoje Zaborac, nepromjenjena su postava od samog početka i ujedno su onaj mitski nenadmašni primjer u kojem je bend istovremeno obitelj, krug najboljih prijatelja i omiljeno radno mjesto za svakoga i koji se s vremenom proširuje i prima nove članove u nekoj svojoj dinamici glazbenog razvitka i sazrijevanja – to se ponajprije odnosi na današnju situaciju u kojoj su donedavno gostujuća puhačka sekcija i klavijaturist Luka Benčić (My Buddy Moose) već postali stalna koncertna ekstenzija.
Album „Dumb Loud Hollow Twang“ lijep je primjer za osjetiti koliko su se The Bambi Molesters do danas promijenili, ali i koliko su ostali isti u glazbenom svjetonazoru, a detalj zbog kojeg se prvijenac može nazvati antologijskim, ne leži samo u tome što je solidan broj instrumentala i danas neizostavan u koncertnom repertoaru („Wanganui“ je nešto kao „Even Flow“ kod Pearl Jama – uvijek je na koncertnoj set-listi), već stoga što je i u trenutku nastajanja bio promišljan kao nešto što ne pripada svom vremenu. Bio je ‘star’ i tada, no zvuk, aranžmani i iskrena utkana energija učinili svoje da vremenom ne izblijedi. U tom smislu može ga se smatrati modernim surf rock albumom koji je ispod svoje patine sve samo ne banalan ili nedajbože ciljani tržišni korak. Općenito smo u deficitu s takvim bendovima i izvođačima čiji prvi diskografski korak i nakon skoro 20 godina drži vodu i zavodi neke nove klince na način da dobiju iskrenu želju za sviranjem i glazbenim istraživanjem.
Ponovno objavljivanje albuma „Dumb Loud Hollow Twang“ na vinilu svakako je opravdan potez, posebno kad se uzme u obzir da slušanje vinila zahtijeva veću pažnju od strane glazbenih konzumenata. Nakon preslušavanja je lako donijeti zaključak kako je tom albumu neki drugi format potpuno bespotreban.
(Dancing Bear, 2014.)