Završio je šesti T-Mobile INmusic festival. Na drugoj večeri festivala moglo se čuti i vidjeti svega i svačega, no ‘pobjednike’ nije bilo teško izabrati…
Čini se da je jučer ovdje izrečena tvrdnja da Grad ne voli festival, ali ga zato građani vole, doživjela konačnu potvrdu kad je izvještaj o prvom danu jarunskog festivala već bio napisan. Zagrepčani se, naime, nisu dali istjerati s INmusica, tulum je trajao do pet ujutro i da redari nisu sve potjerali kućama, trajao bi i do nastupa Pink studija, grupe koja je otvorila jučerašnji festivalski dan. Festival su napokon prepoznali i stranci koji su dobro popunili kamp, ukupan broj posjetitelja dogurao je do 50 tisuća, a viđeni su čak i vodeći ljudi generalnog sponzora, koji su se valjda prvi put došli uvjeriti na što troše novce. Još da su gradske službe obustavile radove na kružnom toku južnog ulaza u Zagreb, T-Mobile INmusic festival mogao bi slavodobitno dignuti ruke. Ipak, za to će morati pričekati iduću godinu, možda će tada Splićani, Zadrani i Dubrovčani neometano moći ući u grad.
No, kad ste u situaciji da je trideseta daleko, četrdeseta sve bliže, izvještaji se pišu noću, dnevni posao je neodgodiv, INmusic zna biti jako naporan. Spavati se mora, stoga je festivalski prostor, uglavnom prekriven travom, idealna podloga. Drugoga dana festivala trebalo je samo izabrati ispred kojeg se stagea ispružiti. Pretpostavljao sam da će mi repertoar Corta, zagrebačke grupe koja i dalje uporno želi postati novom Azrom, u to prevruće doba dana sigurno naštetiti snu, s misterioznim Luftom nisam htio riskirati, zato je izbor pao na „world stage“ gdje su dva nježna ženska glasića iz Pink studija bila idealna za popodnevni drijemež.
Nažalost, kratko je trajalo. Tričke su zamijenile Pink studio. Tričke su dobre, ali samo ako nastojite biti budni, no ne i kad pored jarunskog jezera pokušavate nadoknaditi neprospavanu noć. Zagrebački punk-pop bend naslušao se i Discipline kičme i Ramba, u sve to ubacio mladenačke odlike glazbe novog doba i izazvao zasluženi pljesak pedesetak okupljenih. Ne znam, možda i stotinjak, nisam vidio, bio sam u hibernaciji. Prvi izvođač kojeg sam krmeljavo pogledao bio je Luka Belani dok sam bauljao do česme ne bih li se umio. Mladi, pristojni Luka uživa u sve većoj medijskoj pažnji, a i ta njegova kantautorska muzika zvuči mu svjetski. Tu bi možda mogao ležati i njegov najveći problem, jer mnogo je onih koji su pokušavali više biti Englezi i Amerikanci, a manje Hrvati, pa im je karijera u međuvremenu negdje zaglibila. Nije do njih, do kulturalne skučenosti je. Belani je jučer zainteresirao barem nekoliko stotina ljudi, s obzirom na vrućinu ispred „T-Mobile stagea“ bio je to sasvim pristojan uspjeh.
Prvi kojeg sam baš pogledao, ono stao ispred njih konačno umiven i mudro zurio, bio je Elemental. Remi, Shot i društvo u Zagrebu se više nemaju što dokazivati. Nakon „Vertiga“ postali su vruća roba u gradu, poslije posljednjeg nastupa u Boogaloou dokazali su se kao koncertna atrakcija. Sad je samo pitanje kad će ih INmusic primiti na glavnu pozornicu u atraktivnom terminu pa da se onda pokaže prava snaga i „Prirode i društva“ i „Nema ga“ i „Ljuljaj brod“ i svih ostalih hitova koji na manjim pozornicama i klubovima već neko vrijeme zvuče čvrsto, moćno i pjevno.
Bilo bi, dakle, zanimljivo kad bi Elemental dobio priliku kakvu je dobila bosanska Dubioza kolektiv. Lani po suncu na najmanjem, jučer u sedam i pol na najvećem stageu. A ispred njih desetak tisuća ljudi, od kojih većina jedva čeka izvikivati njihove parole protiv vlade, biznismena, kapitalizma, a sve u ime gospodične marihuane i, naravno, slobode. Izazov velike pozornice Dubioza je svladala s lakoćom, iako se susrela s uobičajenim ovogodišnjim problemom na INmusicu – zvuk je na prve dvije, tri pjesme bio pretih. Što u Dubiozinom slučaju znači da njihov efektan početak koncerta automatski pada u vodu. Ništa zato, sve dok nas nagovaraju da bušimo dodatne rupe na remenima u ime recesije, borbene pjesme poput „Firma Ilegal“, „Vlast i policija“ ili „Svi u štrajk“ uvijek će biti euforično prihvaćene. Ovogodišnja Dubiozina priča završena je miroljubivo „Blamom“, pa tko je imao što, smotao je tad.
A legenda kaže da je i Cypress Hill najbolje slušati napušen. Ne bih znao, ali znam da sam od veterana hip-hopa očekivao kudikamo intenzivniji nastup. Hip-hop stare škole uvijek je dobro slušati uživo, no lajavi reperi iz Kalifornije su svoj crossover trenutak, iliti ono što se u njihovu svijetu naziva rapcoreom, isporučili tek na bisu, kada je praćena distorziranim gitarama zagrmjela „Rise Up“ s aktualnog albuma. To je bilo to, kratak bljesak Cypress Hilla kakvog smo čekali. Sve ostalo bilo je vrhunski, ali ne i nezaboravno. Izrecitirali su Cypress Hill ponešto i u diktafon za ovaj portal, o tome više uskoro.
Najegzotičniji bend dana bio je islandski Retro Stefson. Disko-rokeri malo previše vole komunicirati s publikom, uče ih posebne plesne korake, tjeraju na suradnju i rade sve ono što slučajnog prolaznika obično iritira. No, budući da se i ispred njih skupilo tristotinjak ljudi, dok su istovremeno svoje odrađivali Elemental i Dubioza, znači bilo je i onih kojima se to svidjelo. Ruku na srce, ovaj šaroliki bend koji kao da je ispao iz glazbene komedije B produkcije iz sedamdesetih, sasvim je simpatičan i osvježavajući ako se konzumira u malim dozama.
Jedini predstavnici metal scene bili su Mastodon, grupa iz Atlante koju svrstavaju među progresivce, no radi se o svojevrsnom thrash metalu nove generacije. Mastodon ordiniraju s dva snažna vokala, njihov okus stvoren je mješavinom Slayera, Megadetha i Black Sabbatha, a glazba koju nude dovoljno je kvalitetna da je hrpa metalaca platila dnevnu festivalsku kartu da bi vidjela isključivo njih. I isplatilo im se. Izuzev baze fanova u prvim redovima, festivalski šetači u početku su sumnjičavo gledali u razbarušene i bučne „mastodonte“, no u roku pola sata cijela livada ispred „hidden stagea“ je glasno odobravala svaku solažu i refren. Mastodon su „kupili“ sumnjičavce u kratkom roku. Rasturili su. Doslovno.
U to malo metal zvuka kojeg je nudio INmusic nije se moglo dugo uživati. Zbog nespretno posloženog rasporeda, TV on the Radio, najvruća roba festivala, preklapao se s Mastodonom, a u taj termin ulijetao je i Cypress Hill. No, premijerni zagrebački nastup grupe TV on the Radio, koji se smjestio na pozornici između metalaca i hip-hopera, bio je nešto što se nije trebalo propustiti. A mnogi i nisu, jer art rokeri iz Brooklyna oborili su ovogodišnji rekord „world stagea“ u posjeti. Istovremeno divlji i staloženi, TV on the Radio sposobni su svaku pjesmu, i onu najbenigniju, pretvoriti u intenzivno iskustvo iz kojega se ne možete otrgnuti dok vam oni to ne dozvole. Nema zabušavanja, jednom kad pogledom uhvatite kako ginu na pozornici stvarajući zvuk kojeg možete rukama dotaknuti, odlaska nema. Definitivni vrhunac festivala, sve do novog ukazanja Nicka Cavea.
Cave je Grindermana vratio kući. Ako je vjerovati njegovu vjernom pratitelju Warrenu Ellisu, sjeme grupe začeto je u zagrebačkom zoološkom vrtu ispred kaveza s majmunima, u vrijeme prvog posjeta Bad Seedsa Zagrebu. Ako ne vjerujete, samo povirite omot njihova prvog albuma, dokaz je očit. A znate već kako je to kad se netko vrati doma nakon nekoliko godina, bude tu nervoze, svađa, histerije, ali i nepatvorene ljubavi. Cave definitivno nije bio normalan sinoć na „T-Mobile stageu“. Bio je genijalan, ne i normalan. Uspio je samog sebe baciti u trans, klavijature na pod, zeznuti „Palaces of Montezuma“ na samom početku, a pjevao je kao da stalno prijeti tisućama ljudi ispred sebe. Bio je u elementu kao nikad prije u Zagrebu, a bio je ovdje više puta nego svi Pape zajedno. Zato je gotovo svaka stvar, od „When My Baby Comes“, do „Honey Bee“ i „Bellringer Blues“ završila u psihodeliji i kreativnom ludilu glavnog junaka, koji je odradio barem dvaput bolji koncert od onoga prije tri godine na istom ovom mjestu. Poslastica je slijedila na samom kraju kada je „Grindermana“ izveo onako kako vjerojatno ni Morrison nikad nije „The End“. Bilo je bučnije čak i od Overflowa, koji su u to vrijeme zatvarali program na „hidden stageu“, boreći se sa letećim grudnjacima i nanovo otkrivenom mladenačkom snagom, dobivenom po izdavanju „Hit Me“, po mnogima njihovog albuma karijere.
Pitate se gdje su u cijeloj ovoj pričli The Streets? Nemam pojma, jeo sam nevjerojatno velik hot dog i totalno ih ignorirao. U zgusnutom rasporedu ovogodišnjeg INmusica, jedna je žrtva morala pasti…
Saznajte više: T-Mobile INmusic festival – Jamiroquai razdrmali indie raspoloženje na Jarunu
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
