C.W. Stoneking još jednom je vrhunski ‘zakucao’, dok je Lanie Laine pala na ispitu ‘drugog albuma’.
Šest godina prošlo je od posljednjeg albuma C.W. Stonekinga i ujedno jednog od najboljih albuma 2008., „Jungle Blues“. Za Cee Dubyua malo se toga promijenilo. Kao zvukom, tako i izgledom, kralj hokuma je i dalje daleko u dvadesetim godinama prošloga stoljeća. Njegov poza ne uključuje samo frizuru i odjeću te daleke prošlosti, već i danas politički nekorektne i teško prihvatljive, stavove, pa čak i odjeke tadašnjega rasizma. Ne tvrdim pritom da je C.W. (skraćeno od „Stanley Rogers“, kaže) rasist, daleko od toga. Čovjek je odrastao sa australskim Aboridžinima i od njih pokupio zanimljiv naglasak koji daje posebnu čar njegovim pjesmama. Tek da toliko vjerno prenosi duh dvadesetih da se ne stidi ‘furati’ i na negativnu stranu toga razdoblja. Fascinacija džunglom iz vremena koloniziranja Afrike, obojano lice na naslovnici albuma, poneka sumnjiva riječ tu i tamo, nije mnogo, ali u ovim vremenima opće osjetljivosti i za to su potrebna muda. Ili kada modernu glazbu odbacuje kao „komunističko vojničko ispiranje mozga“. Takav je lik taj C.W.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=aPmn5vMThbc[/youtube]
Dok su je prethodni album bio nošen na krilima puhača, „Gon’ Boogaloo“ je rudimentalniji. C.W. je uspio snimiti još siroviju i još primitivniju glazbu, snimivši tako još autentičniju ploču. Iako mu je 38 godina, Stoneking želi zvučati (i izgledati) kao starac. Najbolji trenuci albuma poput „The Thing I Done“, a pogotovo „The Zombie“ doista zvuče kao da ih je stogodišnjak snimio prije sto godina. Uz sav taj jazz (i blues) dvadesetih, Stoneking uspijeva ugurati i neku poremećenu verziju doo-wopa na „Get on the Floor“, oglednom primjeru onoga što sam naziva „ekscentričnom plesnom glazbom“.
Ono što je Stonekingov „Jungle Blues“ bio 2008., to je 2011. bio album „To the Horses“ Lanie Lane – dah starinske plesne svježine iz Australije i jedan od najboljih albuma godine. Tada 24 godine stara djevojka zabljesnula je punim sjajem nakon što joj je Jack White producirao singl „Ain’t Hungry“, a albumom je zakucala jedno od najboljih postignuća rockabilly revivala uopće. „To the Horses“ bi i danas trebao biti soundtrackom savršenog tuluma.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=HoXzvTFxcvI[/youtube]
Teško je, dakle, shvatiti potpuni zaokret u zvuku koji je Lanie Lane izvela sa svojim drugim albumom „Night Shade“. Cijeli rockabilly i old-time zvuk odbacila je u korist nekog bezličnog indie art-popa na albumu bez ijedne pjesme vrijedne spomena. Često se govori o „ispitu druge ploče“, ali ovakav pad na istom rijetko se viđa.
Ocjene:
C.W. Stoneking ‘Gon’ Boogaloo’: 9/10 (Caroline / King Hokum, 2014.)
Lanie Lane ‘Night Shade’: 4/10 (Ivy League Records, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
