U prilično kratkom vremenskom periodu pjevačica Ivana Rushaidat se pokazala ključnom figurom grupe Mayales. Sinoćnji koncert u Vintage Industrial Baru je to zorno pokazao. No ona napušta bend…
Rastanci. Tko ih voli? Pogotovo glazbeni rastanci… Zagrebački Mayales upriličio je u četvrtak u Vintage Industrial Baru jedan takav rastanak, ‘službeno’ nazvan: posljednji koncert povratničke postave. A nakon koncerta, bivši članovi su Ivana Rushaidat koja se posvećuje radu sa svojim bendom Little Drop Of Poison i nadolazećem kazališnom angažmanu i basist Marko Levanić koji će se morati odazvati jačem koncertnom angažmanu matičnih Pips Chips & Videoclipsa.
Mayales predvođen pjevačem Petrom Beluhanom i gitaristom Vladom Mirčetom će ponovno krenuti u sklapanje nove postave.
Sudeći po ovom posljednjem koncertu tek su se svi sklopili u jedno fluidno tijelo i rastanak je došao upravo u tom trenutku. Nije to tako zvučalo na prvom koncertnom predstavljanju u Ksetu krajem travnja 2013. godine. Bio je to tada bend koji se uvelike tražio u odgovoru na live predstavljanje neočekivano hvaljenog povratničkog albuma „2“, ‘sklop’ je bio već podmazan i definiran proljetos u Tvornici kulture kad je Mayales ujedno odsvirao i najveći zagrebački samostalni koncert, no korak dalje dafinitivno je predstavljao sinoćnji koncert u Vintageu, bar kad je uloga Ivane Rushaidat u pitanju.
Ujedno je ona bila i najjača karika te večeri. Beluhan se pak tražio, zazivao feeling… Kao da je imao prekinutu sponu s publikom. No zato je Ivana briljirala. Vokalno u svakom slučaju, ali ponajviše u stavu zahvaljujući ‘sitnicama’ prearanžiranih pjesama koje su te večeri zvučale skrojene za nju, tj. njene. Čak joj se i Valerija Nikolovska na pozornici naklonila nakon izvedbe pjesme „Mogu i sama“. Uistinu je dokazala da može ‘sama’. Nije to bio pokušaj prepjeva Valerijinog glasa koji je obilježio taj prvi singl Mayalesa iz najranije faze grupe, već je to bila istinska nadogradnja u kojoj je ona protkala cijelu sebe kao pjevačicu. Novi Ivanin trijumf po tom pitanju bila je izvedba pjesme „Od ljubavi“ – do trenutka kad ju je krenula pjevati to je bila pjesma Kristijana Beluhana, pet minuta kasnije taj soul, aranžmanski redefiniran u portisheadovski blues, koji je Ivana otpjevala u svojoj maniri i pomalo podsjećala na gard i vokal pjevačice Sam Brown, učinio je tu pjesmu njenom – upravo je ta izvedba bila vremenski portal kroz koji je „Od ljubavi“ iz 1999. uspješno prebačena u 2014. i uklopljena u priču albuma „2“.
Možda je za Ivaninu briljantnu izvedbu i istovremenu opuštenost na pozornici bilo presudno što je ona pravi veteran te pozornice u Vintageu na kojoj svako malo zasvira sa svojim Little Drop Of Poison. A možda je Mayales tražio onaj osjećaj posljednjeg dobrog tuluma na pozornici u staroj postavi što je unijelo neku čudnu disharmoniju s publikom koja se opustila tek nakon „Luke“ i „Kokoš ili jaje“ kad se na kraju počeo hipnotički rolati county ritam „Virtual Baby“.
Opći utisak je da je možda u svemu bilo previše očekivanja i s jedne i druge strane i da je to omelo, nazovim ga, uobičajeni koncertni fluid. Za reći kako je uistinu bilo, možda će još trebati proteći vremena da se to nekako slegne. No kao što je rečeno na početku, pripišimo to rastancima. Uvijek su nekako nes(p)retni. Tko ih voli?