Istanbul – metropola u svojoj glazbenoj renesansi postao je prva posjeta na europskom dijelu svjetske turneje, kako smo to ranije napisali, novog bad boya rock and rolla, Jacka Whitea – ekscentričnog genijalca i provokatora gdje se predstavio u tarantinovsko-white stripeovskom izdanju turskoj publici.
Netom prije početka koncerta, iza bijelog satenskog zastora desetak se minuta nazirala silueta nabrijanog vječnog klinca prije kojeg se pred publikom ukazao glasnogovornik s mobitelom u ruci i porukom kako iskustvo koje slijedi ne može stati na nekoliko inča stakla jer će pokušati zamrznuti prave ljude s pravim instrumentima koji nikada na drugom staklu neće zazvučati isto. Poruka je bila jasna: povratka nema, sve se prepušta pozornici i između protagonista i publike ne smije biti nikakvih medija, a za fotografsko obilježavanje trenutka pobrinuo se službeni čovjek s fedorom na glavi i bijelim tregerima čija je galerija dana svima na besplatno korištenje. Adrenalinski šut ravno u srce.
Gospodin White ukazao se iza bijelog platna kao Mr. Blue: potpisno plavetnilo presvuklo je pozornicu nalik na dućan s glazbenim instrumentima. Odlučnog stava, prgavog pogleda ispod rockabilly zalizaka i zavijene obrve, Jackie je snažnim michiganskim naglaskom pozdravio Istanbul, da bi zarežao na gitari u uvodnoj „High Ball Stepper“- instrumentalu s aktualnog „Lazaretta“. Sikroniziran sa svojm nesumnjivo grotesknim bendom, Jack je poput nabrijanog tinejdžera provocirao gitarske konvencije dok ga je za bubnjevima pratio Daru Jones – hobotnica na ecstasyju – čovjek divljačkog ritma zbog kojeg će mnogima listovi danima plaćati. No zbog tog ritma i Jackovih distorzija na električnim gitarama, odnosno čupanja žila kucavica instrumentu izričaja ionako kratke pjesme djeluju još kraće. No dugog je vijeka Jackovo poskakivanje, grabljenje širokim korakom u labirintu instrumenata među kojima gonjen adrenalinom skače od glazbenika do glazbenika i intervenira u njihovo sviranje ili direktno ili improviziranim riffovima. Nošen kolektivnom energijom ipak najbolje funkcionira s Lillie Mae Rische – crnokosom violinisticom oblikovanom prema gotičkim izričajnim standardima, ali odjevenom poput školarke iz mangi. Lillie zanesena gudalom i violinskim distorzijama prema publici pogledava teškim kubrickovskim pogledom, sve dok joj ne priđe džek u plavom i povuče ju u milozvučno dvoglasje što balansira njegov nerijetko jecajući vokal u duetnim skladbama s Jackovih samostalnih albuma.
Jecanja je itekako bilo na istanbulskom koncertu: bend odjeven prema jazz kodeksu čikaških podzemnih klubova tridesetih, lijeve je nadlaktice obavio crnim trakama za Ikeya Owensa – klavijaturista preminulog prošlog mjeseca u Meksiku. Owensu tako Jack posvećuje „Missing Pieces“ započetu teškim vokalom i suzama u očima. Težini trenutka, unatoč vedrom karakteru pjesme, pridonosi i snažan titraj kontrabasa što buja prema kraju prvog dijela koncerta. Točno sat nakon početka europske turneje, navlači se bijeli zastor i čuje se zazivanje imena Jackovog iz turske publike, da bi se potom vratio na polusatni eklektični bis. Iako je i prvi dio koncerta bio dominantno ‘white stripeovski’, drugi je dio bio potpisniku teksta dostojna kompenzacija za propušteni zagrebački nastup. Uglađeniji no ikad, Jack ispušta iz ruku crnu akustičnu Gibsonicu L-1 sjeda za klavir, začešljava briljantin svoje napokon ukroćene kose i, dakako, pripovijeda o ženskoj kosi u „Three Women“. Nakon testiranja istanbulske vjernosti, publici potvrđuje: „Istanbul, we’re friends now“ čime očekivano otvara „We’re Going To Be Friends“. Prozor u stripeovsku riznicu klasika zaokružuje uzimanjem bijele Kay Hollowbody “Paper Bag”, pa ozarena lica publike sa zebnjom i nesigurnošću očekuju najpoznatiji riff rocka posljednjeg desetljeća.
Milovanje žica bas gitare uskoro postaje prepoznatljiva sonična šifra za trans i, simptomatično, desetak tisuća duša sinkronizirano počinje skakati na pjesmu s više elana uživo negoli na njezinoj studijskoj varijanti. Živost i frenetičnu kvalitetu donosi upravo Jackovo izmjenjivanje zvukovnih alatki, pa je stoga teško odlučiti zvuči li privlačnije dok manevrira Fender Highway One Telecasterom, starom Gibsonicom ili crvenom JB Hutto Montgomery Airline, kao svojevrsnim fetišom – gitarama spojenim na cijevna pojačala kako bi dobile zvučnu toplinu. Drska picajzla nesumnjivo uživa na svojoj pozornici, jednako analno mareći za iskustvo publike kojoj želi pružiti neposredovano iskustvo, a naposljetku to i uspijeva, čime se potrđuje kao velesila rocka koju moramo čuti i doživjeti na nekoj domaćoj platformi.
Setlista:
High Ball Stepper
Dead Leaves and the Dirty Ground
Lazaretto
Hotel Yorba
Temporary Ground
Alone in My Home
Would You Fight for My Love?
Sixteen Saltines
Missing Pieces
Love Interruption
Weep Themselves to Sleep
Three Women
Icky Thump
We’re Going to Be Friends
Ball and Biscuit
Fell in Love With a Girl
Seven Nation Army
Ovaj je tekst posvećen Çağdaşu Kılıçoğlu / This text is dedicated to Çağdaş Kılıçoğlu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
