Japanski jet rock trojac pomeo je sve pred sobom. Proliveno je ne litre piva i znoja, a svi koji su pohodili njihovu rock misu više ne dvoje o tome koji je najmoćniji bend uživo na planeti. Od sinoć to je dogma i službeno.
Te večeri je malo što bilo normalno. Prvo je valjalo požuri u Močvaru zbog dogovorenog intervjua s članovima Guitar Wolfa. Tri Japanca su bili iznimno ugodne osobe prilikom upoznavanja, ali je ubrzo bilo jasno da od intervjua neće biti ništa. Mislim, potrajao je razgovor, ako se puno gestikulacije i slovkanje riječi može tako nazvati. Sve je bilo uzalud jer frontmen Seiji jedva da razumije engleski, a kamoli da može složiti rečenicu.
Basist U.G. i bubnjar Toru, uopće nisu ni pokušavali išta reći, njima je pak Seiji pokušavao sve prevesti na japanski. Intervju bi valjda uspio da sam pripremio pedesetak pitanja na koja se uglavnom odgovara s: „Da, ne i rock and roll“. No par odgovora se ipak dobilo na na neki način.
Seiji koji je prije dvije godine kolabirao zbog iscrpljenosti i rokerskog načina života kazao je da je on sada napola robot jer su mu doktori štošta u tijelu zamijenili umjetnim dijelovima. „Sad sam još jači. Guitar Wolf je još žešći!“, izjavio je.
U kultnom japanskom hororu „Wild Zero“ snimljenom 2000. godine, pojavljuje se ova žestoka trojka, a u jednoj koncertnoj sceni Seiji i pokojni basist Billy/Bass Wolf na pjevačkim mikrofonima imaju montirane bacače plamena. Želio je pjevač i tu instalaciju donijeti na sadašnju europsku turneju, ali je odustao na pritiske menadžmenta koji mu je tvrdio da su takve stvari u Europi ilegalne. ožda je savjet bio i dobar kad se pomisli na sve ono što je slijedilo nakon toga…
Još jedna zanimljiva stvar bila je vezana za novi album „Uchusenkan Love (Space Battleship Love)“. Naime Seiji je bio inspiriran svojim snom u kojem je Gutar Wolf svirao ispred piramida u Egiptu (grupa nikad nije gostovala u toj afričkoj zemlji). Koliko je to imalo veze s albumom pokazao je nekoliko sati kasnije tijekom drugog bisa na pozornici Močvare.
Druga neuobičajena stvar te večeri bio je nastup predgrupe Welcomin’ Committee in Flames koji se zbio kraj šanka Močvare, a ne na glavnoj pozornici. Ovaj garage rock bend sastavljen od domaćih glazbenika koje predvodi tokijska pjevačica Miss Kazuko Kono itekako je opravdala svoj “gorući” naziv. Zagrebačka klupska atrakcija nije se štedjela tijekom polusatnog nastupa koji je završio nepatvorenim razbijanjem instrumentarija pa se u tom trenutku činilo da će njihov koncert koji se više činio kao improvizirani i razuzdani tulum biti highlight te večeri.
Ali onda su na glavnu pozornicu izašli Guitar Wolf i od toga trenutka je sve otišlo u sferu za koju vjerojatni nitko nije bio spreman. Guitar Wolf svoj stil protkan utjecajem Ramonesa naziva Jet rock, ali ono što se dogodilo na sinoćnjem koncertu se lako može okarakterizirati kao Kamikaze rock. To što je ova suicidalna trojka izvela nadilazi granice rock showa.
Seiji i društvo izgaranje na pozornici doživljavaju kao svoje životno poslanje. U ritualu suludog tempa u kojem se samo moglo razaznati: „1, 2, 3, 4“ prije svake pjesme, Guitar Wolf je doslovce poludio publiku pred sobom u kojoj skoro i da nije bilo tinejdžera koji se obično prvi upuštaju u pogo dance. Njihovoj energiji se nitko nije mogao oduprijeti, a činilo se da ih jedino iznenadni infarkt nekog od članova može maknuti s pozornice. Koncert je bio glasan, izričaj sirov i prljav, a bend u potpunom transu. Publika nije imala izbora. Nije to bio koncert koji se mogao pratiti uz pijuckanje piva, već pulsirajuća magnetna sila koja briše prošlost i budućnost i prisiljava na glasnu obrednu stvarnost. Taj nagon za osjećanje trenutka bend je hipnotički prenio na sve.
Teško je bilo ne sjetiti se Seijijevih riječi da je on sada polu-čovjek ojačan umjetnim dijelovima, jer to što je izvodio i s kakvom manijakalnom predanošću teško da je spreman izvoditi netko tko sebe smatra „samo“ čovjekom. Takva doza fanatizma teško se može vidjeti na pozornici.
U drugom dijelu koncerta frontmen je iz publike izvukao jednog ekstatičnog obožavatelja, dao mu svoju gitaru i doslovce ga primio u bend za nekoliko sekundi. Može li se plastičnije dočarati tvrdnja da za rock samo treba volja i stav i da je potom sve moguće? A upravo su to Guitar Wolf demonstrirali na svom koncertu – snagu volje koja proizvodi nepatvorenu i krajnje zaraznu oslobađajuću energiju.
Iako se na kraju službenog dijela koncerta činilo kako je Gutar Wolf potpuno iscrpljen, uslijedila su tri bisa. Na posljednjem je Seiji izašao sam na pozornicu pred preostalih pedesetak ljudi i izveo kultnu „I Love You, Ok“. No vrhunac cirkusa na pozornici odvio se nešto ranije.
Pjevač je tijekom svirke počeo iz publike dozivati i izvlačiti ljude na pozornicu. Isprva nikome nije bilo jasno zašto ih frontmen slaže jednog kraj drugog i prisiljava ih da kleknu. No ubrzo je postalo jasno kako je naumio složiti piramidu od ljudi. Dva pokušaja nisu bila uspjela, no Seiji je i tu pokazao japansku upornost. Jednostavno nije odustajao od zamisli. U trećem pokušaju na pozornici je bilo tri reda ljudi koji su jedni drugima klečali na leđima, a potom se Seiji preko njih popeo na vrh do samog stropa Močvare i zavrištao, nakon čega se „dijelovi piramide“ ponovno postali ushićeni fanovi koji su zadovoljno izveli stage diving.
Zadovoljstvo je premala riječ za ono što je Guitar Wolf izazvao kod publike. Prije će biti da je svakome ponaosob priredio putovanje u vlastitu prošlost i trenutak inicijacije u svijet rocka koji je u tom trenutku nešto najfascinantnije što se proživljava u tinejdžerskoj dobi. Trenutak nakon kojeg više ništa nije isto.