Gotovo se po ničemu se ‘Nothing Has Changed’ kompilacija najvećih hitova Davida Bowieja ne razlikuje od neke ranije objavljene kompilacije istog narativa, osim po dodatno ispisanom posljednjem poglavlju.
No na specifičan način upravo posljednje poglavlje na „Nothing Has Changed“ tj. sedam i pol minuta dugačka „Sue (Or in a Season of Crime)“ s Maria Schneider Orchestrom svojim avangardnim jazz pristupom kao da u potpunosti zaokružuje jednu veliku karijeru u kojoj je samo mijena konstanta, čime još bolje liježe kontrapunkt naslov “Nothing Has Changed” jer se uistinu kod Bowieja nije ništa promijenilo. On je i dalje raspoložen na mijene, još od prve “Space Oddity” (koja naravno otvara album), preko rokerskih godina Spidersa kad je djelovao s Mickom Ronsonom, jednim od najzanimljivijih gitarista britanskog glam rock peroda, preko raskrinkavanja Majora Toma kao ovisnika u “Ashes To Ashes” kojom je na početku 80-ih spiritualno sahranio rock i otvorio vrata new waveu tijekom kojeg je i dalje bio na vrhu pozivima na ples (što sam, što s Mickom Jaggerom) i golim valjanjem po pijesku sa svojom malom kineskom ljubavnicom.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=nFX1y62l9C4[/youtube]
Nekako je tek sad, s odmakom jasno i koliko je duboko ušao u rejversku filozofiju tijekom 90-ih kad su DJ-i po slavi narasli na veličinu nekadašnjih rock zvijezda („Little Wonder“), kao što se kameleonski prilagodio i izričaju Pet Shop Boysa. No i tada je znao iznenaditi s društvenom kritikom u obliku „I’m Afraid Of Americans“ (i nakon tragičnih događaja 9. 11. 2001. doći čak i na crnu radijsku listu američkih radio postaja). Od „Thursday’s Child“ i „Everyone Say ‘Hi’“ na ovoj kompilaciji, tj. s pretposljednjim poglavljem za razliku od mnogih svojih kolega koje ne priznaju godine u poslu kojim se bave, Bowie pak progovara o problemima otuđenosti i samoće koju donosi poodmakla dob (i opet sad s odmakom iz toga izvire drugačiji smisao, nego kad su se ti singlovi pojavili i kad mu se više-manje lijepila etiketa da je ostario i da dosadno tuguje za mladošću).
„Where Are We Now?“ s prošlogodišnjeg posljednjeg studijskog albuma „The Next Day“ uredno je mogla biti posljednja na ovoj kompilaciji i dobro bi zvučalo i da to pitanje „Gdje smo sad?“ ostane odjekivati u ušima i kad glazba stane, no ‘pitanje’ je samo otvorilo prostora za ‘odgovor’ koji je Bowie dao s posljednjom „Sue (Or in a Season of Crime)“ zapečativši to jazzom kao stilom u koji do sada nije ulazio na tako studiozan način. Glavna caka leži u tome što nije posegnuo za nekim easy listening swingom (nekim Sinatrom ili „Fly Me To The Moon“, što seniori posebno vole raubati), već je ušao u avangardno područje jazza današnjice koji je zahvaljujući brojnim mladim i hrabrim glazbenicima koji su ‘pretumbali’ neke stare definicije isti opet učinili uzbudljivom glazbom sutrašnjice, a Bowie je opet dokazao da ima nos za te stvari; jer ništa se promijenilo nije, samo je mijena konstanta.
Ocjena: 9/10
(Parlophone/Dancing Bear, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
