Pjevačica benda Carolina Chocolate Drops lani je na kompilacijskim prjektima Joea Henryja i T-Bone Burnetta pokazala da je sila s kojom treba računati, a sada je to isto, a i više dokazala svojim prvim solo albumom ‘Tomorrow Is My Turn”.
Rhiannon Giddens lani je pjevala na kompilaciji “Look Again To The Wind” u čast Johnnyju Cashu, te u projektu T-Bonea Burnetta na kojem su uglazbljene izgubljene pjesma Boba Dylana, i vokalno je zasjenila sve jaka imena koja su okupljena na tim projektima. T-Bone joj je producirao i upravo objavljeni album “Tomorrow Is My Turn”, zbirku američkih folk balada, najpoznatijih po snažnim ženskim izvedbama slavnih prethodnica i već prvim solo albumom dokazala da bez problema može stajati uz bok najvećima od najvećih. Ovo je šetnja glazbenim teritorijem folka, bluesa, gospela i (country) šlagera, a Rhiannon se elegantno i nadasve vješto prebacuje iz žanra u žanr, iz stila u stil i suvereno vlada svakim s kojim se suoči.
Album otvara obrada manje slavne, ali među kužerima omiljene, jezive “Last Kind Words” Geeshie Wiley, i jasno je da je pred nama nešto posebno. Tko može nakon Odette otpjevati “Waterboy”? Rhiannon Giddens. I to jednako silno. I usput nas rješava jedne velike muke. Naime, verzija koju Giddens obrađuje je proslavljena u Scorseseovom dokumentarcu o Dylanu, “No Direction Home”, i otada je ganjana prostranstvima interneta i nikada nismo našli više od tih tridesetak sekundi prikazanih u filmu. A obrada Giddensove doista nije ništa slabija i sada nam je dostupna. Hvala, Rhiannon.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=xhUP9RyxLKg[/youtube]
Naslovna balada, koju preko Nine Simone uzima od Charlesa Aznavoura udara do kosti. Električna starica gospel bluesa, Sister Rosetta Tharpe, zastupljena je razornom “Up Above My Head”, prva dama folka Joan Baez sa modernim čitanjem “Black Is The Color”, a Dolly Parton nadmašena na “Don’t Let It Trouble Your Mind”. Verzija “Shake Sugaree” preuzeta je od Elizabeth Cotten.
Tek jedna pjesma na albumu, posljednja “Angel City”, nije obrada. I nažalost, najslabija je na albumu. Ali kako i ne bi bila kad su ostale obrade remek-djela stogodišnje tradicije uz kakva je teško išta kvalitetom upariti.
Ako do kraja godine dočekamo i jednu ploču bolju od ove, valja nam slaviti. A Rhiannon Giddens ne mora čekati do sutra na svoj red.
Ocjena: 10/10
(Nonesuch Records, 2015.)