Prvi samostalan koncert Amire Medunjanin u velikoj dvorani zagrebačkog Lisinskog. Rasprodano. Uspješno. Dojmljivo.
Posljednji album Amire Medunjanin, „Silk & Stone“, sniman je u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, a ona im se, reče Amira, tada činila jako velikom. A tek velika… Slično kao što to čini Tamara Obrovac, pripadnica i predstavnica sličnog koncepta spajanja tradicionalnog zvukovlja sa senzibilitetom jazza, Amira Medunjanin vickasto duhovitim najavama između pjesama nasmijava i zabavlja, a onda se u neku tužbalicu unese predanom emotivnošću koja prodire do dna duše. Za izvedbe „Dušo moja“ Kemala Montena Amira se ovom zgodom doista rasplakala.
Čist i jasan zvuk te Amirin zvonak, kristalno bistar glas nosili su gotovo dvoipolsatni nastup, nakon zbiljski burnih ovacija i pripremljenog bisa, završen Amirinom solo izvedbom, impromptu, bez mikrofona, u prolazu gledališta. Sjajno.
Za službenog dijela, na treperavo smo putovanje povedeni nizom, jašta, sevdalinki i sevdalinski ugođenih pjesama, a kao neke od najupečatljivijih dometa mogli bismo navesti „bosanskohercegovačku pomorsku“ „Grana od bora“ s nadahnutim doprinosom uigranog i činilo se, svirački odlično raspoloženog tandema klavirista Bojana Zulfikarpašića i kontrabasista Nenada Vasilića koji su krasno otplovili i zaveli u još nekoliko navrata, potom „Kradem ti se u večeri“ oslonjenu na akustične gitare Boška Jovića i Ante Gele, zatim cupkavu, podravsku „Čula jesam da se dragi ženi“, o Marici iz Koprivničkog Ivanca te vojvođansku starogradsku „Ima dana“ u kojoj je pripjevao i Vasilić. Vedrom razigranošću, bujnim je mogućnostima kanuna višekratno očarao Hakan Gungor, dok je njegov turski kolega, (o)udist Yurdal Tokcan ovom prilikom ostao razmjerno suzdržan.
U najavama koncerta Amira je spominjala iznenađenje, a ono se ukazalo u liku velikana dalmatinske-hrvatske-jugoslavenske pop pisme Olivera Dragojevića s kojim je društvo izvelo „Tristecu“ i „Piva klapa ispo’ volta“. Svakako zanimljiv susret majstora, no tu kao da je predstava blago koraknula u područje šoua, a priča u rukavce popa – kao i poslije, primjerice, za izvedbe „Lošeg vina“ – odmjerenog i kvalitetnog, no crticu izvan intonacije onoga u čemu je Amirina ekipa najbolja i po čemu je posebna, onoga zbog čega je najvolimo. Amira je dovoljno velika i jaka da bismo bili prezadovoljni i „samo“ točno onime što nam nudi sama, sa svojom grupom, bez iznenađenja.
Upitala je Amira nekoliko puta zašto publika s njom ne pjeva, kao da se pobojala da je slušalačka šutnja znak nezadovoljstva. Nije. Slabo pjevati možemo i doma, došli smo čuti prvake. Upitala je i je li nam lijepo. Jest, bilo je, bez brige.
(KD Vatroslava Lisinskog, velika dvorana, Zagreb, 16. ožujka 2015.)