Oni koji traže pikantne detalje iz preturanja tuđeg prljavog veša ovu knjigu ne trebaju uzimati u ruke jer neće naći ništa od toga. To je ujedno i najveća vrijednost biografije ‘Mesto u mećavi – Priča o Milanu Mladenoviću’ iz pera Aleksandra Žikića.
Ne čini je to nimalo suhoparnom, upravo suprotno. Aleksandar Žikić nije biograf koji dolazi iz književnog miljea, već je riječ o doajenu rock novinarstva – prvi tekst objavio je u nekadašnjem magazinu Džuboks da bi tijekom karijere napisao preko tisuću autorskih članaka i tekstova vezanih za rock and roll i pop kulturu u brojnim jugoslavenskom i srpskim tiskovinama. On je autor pun razumijevanja suštine postulata rocka, njegove kulturne i povijesne vrijednosti u 20. stoljeću. Za njega to nikad nije bila ‘samo glazba’, već život. Kroz tu prizmu pristupio je i životnoj priči jednog od najvažnijih aktera jugoslavenske i srpske scene, jer nema puno rock glazbenika na ovim prostorima koji su poput Milana Mladenovića gotovo duhovno bili predani rock stvaralaštvu s toliko istaknutom crtom osobnog, istovremeno pritisnutog imperativom bezuvjetne progresije, bez obzira donosilo to sa sobom pozitivne ili negativne implikacije kad je riječ o poslovnom segmentu karijere.
Koliko se možda isprva čini jednostavnim pisati biografiju o takvom ikonoklastičnom karakteru toliko je i nezahvalno. Jer za biografa postoje obično dva puta – jedan je da se mit krene rušiti, a druga je pisanje panegirika koji lako izmakne osjećaju za stvarnost, ali se time igra na sigurno računajući na nostalgično raspoložene štovatelje i nekadašnje obožavatelje. Žikić je izabrao svojevrsni treći put, razvidan već iz samog naslova „Mesto u mećavi“. Koliko je pisao o Mladenoviću i njegovim bendovima, počevši od Limunovog drveta preko Šarlo akrobate do glavnog temata Ekatarine Velike, toliko se bavio i ”Mećavom” tj. prikazom makro (država, scena) i mikro strukture (Beograd tj. Novi Beograd) Milanova okruženja. Smještanjem Mladenovića u prostor i vrijeme u mnogočemu pomaže čitatelju u objašnjenjima Mladenovićevih postupaka kreirajući tako prijeko potrebni uzročno posljedični niz iz kojeg se jasno razaznaje veličina lika i djela bez piščeva ulaska na skliski teren epitafne proze.
Žikić pravilo zapaža i kad objašnjava karizmu koja je postepeno rasla oko grupe i Milana (od Ekatarine II do EKV-a) kroz zanimljivu distinkciju koja gotovo univerzalno objašnjava i samo značenje rocka na ovim prostorima. U ‘Mećavi’ ovih prostora, bila ona mirnodopskog ili ratnog karaktera, općenito postoji deficit jakih ličnosti čiji životni postulati se ne svijaju kako vjetar puše, a na nesretnom Balkanu (na kojem svi neslavno propadaju), upravo su stupovi oni koji o svojoj neslavnoj propasti naviše dižu glas. Za Žikića je Mladenović bio upravo taj koji je najviše dizao glas o svojoj propasti – introvertni karakter, stanovnik jednog od ‘golubinjaka’ Novog Beograda – mega urbanističkog izuma socijalizma koji je u stvari getoizirao na desetine tisuća ljudi – čiji je gromoglasni vokalni izričaj predstavljao krik koji je kroz svoju bol uzrokovanu hermetičnošću sanjao o horizontima, slobodi i ‘hiljadama ljudi s dignutim čašama’. Njega nikad nije zanimalo dodvoravanje publici koliko poruka koju pokušava prenijeti, za njega je njegov put bio svet, nešto što nikada nije želio umrljati, bez obzira na ishod.
Razvidno je to u Žikićevoj knjizi iz brojne građe u obliku intervjua i izjava Milanovih prijatelja, poznanika i kolega, oslikavajući tako karaktere i ključnih ljudi u njegovim životu kao što bili Margita Stefanović Magi (EKV), te Dušan Kojić Koja i VD (Šarlo akrobata), uključujući i razvoj međuljudskih odnosa na sceni; borbeni i beskompromisni proboj i (brzo) gašenje Šarla akrobate kao najznačajnijeg benda novog vala u trenutku kad je Bijelo dugme bog i batina na sceni, ali i prilikom antiratnog glazbenog projekta Rimtutituki kad je i sam Milan u jednom intervjuu dao definiciju da EKV, Električni orgazam i Partibrejkersi više nisu bendovi koji se natječu na sceni, već su prerasli u društvo koje se združenim snagama mora boriti i davati primjer u vremenu jedne od najvećih agonija na ovim prostorima u modernoj nam povijesti.
Iako biografija obiluje mnoštvom detalja, podataka, te autorovih stavova i misli, stvarajući često digresivni narativ, riječ je o lako prohodnom uzročno-posljedičnom štivu (ali nimalo banalnom) koje objašnjava stvari izbjegavajući mistifikacije čak i kad je u pitanju trenutak Mladenovićeve dječačke inicijacije u rock, o kojoj autor mudro progovara tek na kraju knjige ispreplićući ga s njegovim odlaskom 1994. kreirajući tako magični krug, postižući time spisateljski krešendo kakav ovakva biografija i zaslužuje. Uobličio je tako Aleksandar Žikić djelo kojem se bez susprezanja može dati posveta: umjetniku od umjetnika.
(Laguna, 2014., 264 str.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
