Bubnjar The Killersa drugi je član benda koji je objavio solo album, no njegov prvijenac ujedno više pati od debija kolege Brendona Flowersa.
Nakon pjevača Brandona Flowersa, bubnjar Ronnie Vannucci je drugi član lasvegaške grupe The Killers sa snimljenim solo albumom. Za razliku od kolege frontmena koji je debijem „Flamingo“ zakoračio u pop vode, Vannucci se na svom solo prvijencu više drži rocka. I to srednjestrujaškog američkog rocka koji je daleko od bilo kakvih eksperimentalnih momenata.
Ronnie Vannucci je dokazao da ne spada u onu grupu bubnjara kojima solo izleti koriste kako bi što više u prvi plan gurnuli tehnike poigravanja ritmom, već je u potpunosti fokusiran na konstrukciju i zakonitosti pjesme, dok bubanj tretira kao ritam instrument bez previše potrebe za isticanjem istog. Taj princip kojem su bili skloni bubnjari kao što su Ringo Starr, David Grohl i Phil Collins i Don Henley, svakako je zahvalniji za glazbenika jer je fokus disperziran na širu publiku, a ne samo na eventualne drum freakove.
No Vannucci je u svoj prvi solo projekt koji je radio s producentom Joeom Chicarellijem (The Strokes) i mikserom Alanom Moulderom (U2, Glasvegas) ušao oprezno, takoreći školski, s kićenom produkcijskom slikom koja je u potpunosti u funkciji pružanja instrumentalno glazbene raskoši pijevnih (ljetnih?) hitova. Prve tri pjesme, odnosno „Katzenjammer“, „Getaways“ i „Under Water“ su upravo takve. Skoro kao da su nastale u vrijeme osamdesetih jer svoj zvuk i ozračje duguju bendovima sa zapadne obale koji su tih godina prošlog stoljeća spajali pozitivističku party atmosferu s rock rifovima. Dakle spomenute pjesme posjeduju više dodirnih točki s jednim Huey Lewisom & Newsom i Van Halenom (ali nažalost s kasnijom fazom grupe kada je za pjevačkim mikofonom bio Sammy Hagar), nego s matičnim Killersima.
Istina je da postoji veliki broj nostalgičara za tim zvukom osamdesetih, pogotovo u Americi, ali to album Ronnieja Vannuccija uistinu čini puno manje zanimljivim rock publici na Starom kontinentu. Situacija postaje zanimljiva u drugoj polovici albuma počevši od pjesme „No Whiskey“ kada Vannucci u početku poseže za akustičnim bluesom i kasnije ista pjesma iznjedri i prvi pošteni gitarski rif na albumu. A da se ne radi o usamljenom slučaju svjedoče i naredne „Girl At Sunrise“ i „White Dowe“. Kao da je bubnjar Killersa s prvim dijelom albuma odradio podilaženje manje zahtjevnom slušateljstvom, da bi u drugom dijelu zaigrao nešto hrabrije za nijansu sirovijim zvukom.
No svejedno opći dojam je da se radi o korektnom albumu i ničemu više od toga. O tome da je „Big Talk“ ičime nadišao bilo koji album The Killersa nema ni govora. Vannucci je svom solo radu prije pristupio zbog toga što Killersi trenutno ne rade ništa, nego zato što je eventualno imao genijalne zamisli koje je nije mogao realizirati u matičnom bendu.
Jednostavno zabavio je i sebe i slušatelje za jednu sezonu. „Big Talk“ nema dovoljno kapaciteta za drugu sezonu, kao što vjerojatno na domaćem terenu neće nadjačati ni uspjeh solo albuma Brandona Flowersa.
Ocjena: 6/10
(Epitaph Records, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
