‘Obožavateljima mogu reći da pripremamo jednu pravu Simply Red ploču’, izjavio mi je u telefonskom razgovoru Mick Hucknall prije nego li je ‘Big Love’ ugledao svjetlo dana. Naravno, svak’ svog konja hvali, ali obljetničke priče rijetko kad izađu na dobro. ‘Big Love’ nije iznimka.
Jednostavno se napunilo 30 godina od osnutka benda na što je menadžer grupe došao do ideje o prigodnoj turneji, a time i do plodnog tla za ‘progurati’ novi album, punih osam godina od posljednjeg „Stay“. Pored Hucknalla, od starih članova tu je jedino saksofonist Ian Kirkham (član od drugog albuma „Men And Women“ iz 1987.) dok su ostali iz kasnije faza rada (Steve Lewinson, Kenji Suzuki, Kevin Robinson, Dave Clayton i Roman Ruth). No nije to toliki problem, jer nije Hucknall ni prvi ni zadnji frontman koji može komotno ustvrditi: „bend to sam ja“, koliki je problem njegovo prisustvo s pola glasa na albumu i stav kao da je u pitanju uslužna djelatnost pa nije dozvoljeno podizanje glasa.
Jest da kad nije u glazbi onda je u turizmu, što lovnom i robolovnom u matičnoj Engleskoj, što u rentijerskom na Siciliji, ali nekadašnji prvi glas britanske soul scene ipak ne bi trebao na albumu zvučati kao pjevač s ljetne terase kojeg su upropastile gaže.
Od samog početak albuma („Shine On“), on je na pola snage i bez emotivne energije kakve je imao primjerice u vrijeme najvećeg uspjeha benda i singlova „It’s Only Love“ ili „Something Got Me Started“, pa čak i onih laganijeg tempa poput „If You Don’t Know Me By Now“. Od svega je samo ostala boja glasa, dok se soul istopio negdje po putu.
Pjesme su složene zanatski solidno, nije to ništa što previše odskače od onoga što su Simply Red radili u prošlosti, dapače to je pop format koji i dalje drži vodu, kao što nije ni za očekivati da netko na obilježavanje tridesete godišnjice ulazi u eksperimentalne vode, ali vokalni angažman prvog čovjeka u bendu upropasitio je sve.
Tek na devetoj po redu, pjesmu „WORU“ tj. „Which One Are You“ ulaskom u pop gospel vode dolazi prva iskra u smislu da tu nečega ima, osim laganih, ali dozlaboga nepamtljivih klišejiziranih Hucknallovih prenemaganja koja, ironično kazano, kulminiraju s „Each Day“ kao jednom od lošijih ciljanih uspavanki izniklih iz svjetske pop scene.
O hit potencijalu nema ni govora, Hucknall je podcijenio svoju publiku više od Roda Stewarta, kao da najmlađa ženska osoba kojoj se obraća ima 70 i kusur godina, pa je i pristup obraćanja gotovo gerijatrijski. Sve to samo navodi da su okrugle obljetnice u glazbi najčešće prokletstvo, jer onda oni koji su odavno ispali iz filma pompozno pale svoje motore i obično dokazuju da su ostali bez goriva na kojem su vozili u trenucima prave slave, neshvaćajući da je bolja opcija i x-ti ‘best of’ ili ništa od recentnog studijskog blamiranja. U studio se ulazi kad se ima nešto za reći, a ne kad pleća pritisnu okrugle brojke.
Ocjena: 4/10
(Warner / Dancing Bear, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
