U početku se činilo da će to biti nešto kao humanitarni klupski koncert za anonimni bend sirijskih izbjeglica, medijima ne pretjerano zanimljiv, ali dogodilo se nešto sasvim neočekivano…
Hype
Nikad se nije dogodilo da se u zagrebačkoj Močvari okupilo toliko fotoreportera i TV kamera koliko ih je došlo na koncert sirijske rock grupe Khebez Dawle u srijedu 23. rujna. Tko god od velikana svjetske scene, ali i domaće da je svirao u tom prostoru na savskom nasipu nije izazvao toliki medijski interes. Kao što se nije dogodilo da su okupljene TV kamere skoro ostale bez snimljenog materijala, jer se debelo prekoračio najavljeni termin početka koncerta, no ne zato jer su članovi spomenutog benda zvijezde koje se vole igrati tuđim živcima, već stoga što nisu mogli prestati davati izjave o svojoj golgoti, što novinarima, što okupljenim posjetiteljima u dvorištu Močvare. Svi su bili susretljivi i puni ljudskosti. I bend i publika. Sve je podsjećalo na neki pomalo nestvarni trenutak početka nečeg puno značajnijeg, ili možda jedan od svijetlih momenata nečega što možda nema preduvjete za sretan završetak. Nešto kao karmine svijeta koji smo poznavali, dok nesigurno pozdravljamo novo vrijeme.
Intro
Khebez Dawle (ime u prijevodu znači ‘Vladin kruh’, ironija na Asadove socijalne mjere u Siriji) po prvi put je u Hrvatskoj nastupio u nedjelju 20. rujna u Kutini u sklopu akcije „Kufer – Kutina je fer“, humanitarno kulturnog događaja kojim je Kutina ujedno bila i prvi hrvatski grad koji je takvom jednom gestom dočekao val izbjeglica iz Azije i Afrike koji se prošlog tjedna počeo prelijevati prvo kod Tovarnika, a potom duž cijele granice sa Srbijom. Tonska proba u Močvari trajala je od podneva u srijedu, obzirom da je bend ponovno popunjen doslovce u hodu od Sirije, preko Bejruta, Istambula pa do Srbije i Hrvatske jer je nekoliko originalnih članova smrtno stradalo u Siriji. Po riječima organizatora i te probe su cijeli dan prekidali novinari koji su ‘kapali’ u Močvaru kako bi došli po svoj dio priče, a kako je spomenuto, taj pritisak se s približavanjem večeri samo povećao.
Koncert
Jedan od onih na koji se dođe turistički, a postane obožavatelj. Bilo je tehničkih nedostataka, onih koji obično prate bendove koji se tek usviravaju, ali Khebez Dawle se usviravao moćno. Već je na prvoj pjesmi bilo jasno kako je to iskonska rock priča još uvijek neukaljana biznisom, s tragičnom pozadinom iz koje je pobjednički izašao ljudski duh koji tu bol i tugu ispisuje glazbom. Valjala se prva pjesma svojim dugim i teškim ritmom i u njoj kao da su se članovi benda improvizacijama stapali u jedno dok je frontmen Anas Maghrebi u tih skoro deset minuta samo povremeno zapjevao kao da je ispuštao jauk svoje ratom raseljene nacije. Nakon toga oduševljenje publike prema Khebez Dawle je samo raslo i kulminiralo s “We want more!” na kraju. Njihov zvuk bio je kao da su istovremeno Radiohead, Pearl Jam i Rage Agains The Machine smješani u virtualnom arapskom mikseru emocije i ritma – to je bila ta tuga, ponos i bijes. Njihov rock je u ovoj groznoj situaciji egzodusa smislen, snažan i autentičan. Nema prostora dvojbama.
Multikulti
Khebez Dawle kao pripadnici prvog izbjegličkog vala koji nas je zapljusnuo pokazali su da su perjanica glazbe koja u Europi i šire može postati ekspresni broj jedan trend (sa svim eventualnim kontroverzama koje će ga pratiti i koje će dolaziti iz redova ‘puritanaca’). Sirijski rock uistinu je next big thing, ako su ovi prostori lakmus papir, onda je to gotovo stopostotno točno, jer Khebez Dawle može u ovom trenutku bez problema odraditi klupsku turneju po Hrvatskoj i nikog neće razočarati… a oni idu dalje, prema sjeveru. Nije teško zamisliti scenarij u kojem će zahvaljujući kompletnom kravalu u Europi ubrzo potpisati ugovor s nekim major labelom i da klubovi poput Močvare u kojoj se jučer nisu naplaćivale ulaznice, već su posjetitelji po želji donirali svoj novac u kartonsku kutiju (koja je usput kazano bila dobrano i napunjena) neće moći platiti buduće honorare kad stvar postane ‘strictly business’. A Khebez Dawle mogu postati veliki preko noći jer se jednostavno teško oduprijeti emociji kojom zrače na koncertu. Utkali su je u tkivo rocka u kojem se već duže čeka neki novi snažni impuls i kojeg nema na vidiku s teritorija s kojih je do sada dolazio. To su vrijednosti koju je ovaj bend sinoć pokazao, to je očaravajuće i razoružavajuće, na način da svi skeptici koji se boje da će biti preplavljeni nekim drugim vrijednostima i nekim drugim kulturnim uplivima jednostavno moraju priznati poraz. Zapadna kultura je u ovom trenutku samo pokazala da je interes, tj. novac njena glavna vrijednost ‘otporna’ na humanost kroz parolu: „Za robu nema granica, a za ljude ima.“ Kultura i kulturna povijest funkcioniraju po drugačijim načelima. Spram artikulirane emocije obespravljenog i poniženog izgubila je svaka sila. Da nije tako ne bi se dan danas plesao tango i svirao blues, već bi zlatnim slovima u glazbene biografije i leksikone bili upisani polka klubovi vlasnika američkih plantaža.
Epilog
Te večeri Močvara je bila domaći epicentar miješanja kultura. Aplauzi i povici odobrenja poslije svake pjesme nisu bili samo dobar kućni odgoj. Bend je jednostavno kliknuo s publikom na način kako to i inače rade dobri bendovi, no dobili smo nešto aktualno prvi u EU i to izvrsno, čak i u postojećim uvjetima, ako ćemo primijeniti onu montipajtonovsku: „Uvijek gledaj dobru stranu života“. Dobar glas o bendu proširio se već i u Sloveniju gdje ih se od jutra poziva na koncerte na njihovoj Facebook stranici. Khebez Dawle su krenuli put zapada i nadamo se da će se ubrzo vratiti na svirke u boljim okolnostima. Do tad samo treba pričekati da NME, Rolling Stone, Q i ino društvo otkriju sirijski rock i zaključe kako je to ‘next big thing’.