Koprivnički bend Moskau trenutno je najsvjetliji domaći primjer uskrsnuća glazbenog artističkog konceptualizma.
Kad se sjetim kraja, tj. druge polovice 1980-ih gotovo da nije bilo sastava vrijednog ozbiljnog razmatranja, ako nije u sebi imao nekakav konceptualno-eksperimentalni karakter koji je dobrano bio iskušavan i u scenskoj aktivnosti. Ne bih odmah na početku htio graditi neki nostalgični prizvuk, ali u tih nekoliko posljednjih godine bivše nam države razmišljalo se uistinu na svjetskom nivou, a nimalo na onomatopejskom igranju rocka sa Zapada za isključivo domaće prilike. Laibach, Sexa, Grč, Let 3, Disciplina kičme, Cul de Sac, Borghesia, Miladojka Youneed, Trobecove krušne peći… samo su najpoznatija imena od kojih većina njih zahvaljujući originalnom pristupu stvari i dan danas imaju smisao postojanja.
S dolaskom novog sistema i novih uvjeta promijenila se i paradigma djelovanja onih koji su dolazili. Desetljeća koja su došla donijela su i taj prefiks traženja prvenstveno mjesta na tržištu, a potom (i ako) u umjetnički definiranom sazviježđu. Paradoksalno, tržište smo imali tada, a imitaciju tržišta sve do sada. Tržište je danas na Zapadu, a upravo tamo se jedino može prezentirati nešto što zahtijeva originalnost. U konceptuali su i tih poratnih godina ostali veterani poput Francija Blaškovića i Marka Brecelja, kao što je od (‘ajmo reći) novih imena na tom polju dobro znao odvagnuti Legen, tj. kasnije Kries, oba predvođena Mojmirom Novakovićem, kao i nezaobilazni ‘ratnik s gitarom’ Damir Avdić.
No nalazimo se u 2015. godini i svakako je primjetno da konceptualističke ‘nove krvi’ gotovo i da nema. Na taj teren došao je koprivnički eksperimentalni art noise post-punk kolektiv Moskau, kojeg bi se moglo okarakterizirati kao prijeko-potrebni ‘zdravi nihilizam’ ovih polu-ziheraških post-ovo/post-ono vremena koja također kao i svako vrijeme do sada traži neobuzdano ‘čačkanje’ po svetinjama, njihovo rasklapanje i sklapanje u neke nove forme.
Članovi Moskaua zaključili su kako je tržišno igranje u ovoj mikrosferi veća glupost od ‘pogibije’ unutar pregnuća u vlastitom kaotičnom svemiru. Ivan Gundić, Ivan Grobenski, Ivan Laić i Bojan Koštić upravo su kreirali takvu kaotičnu glazbenu pogibelj, koja ne ulazi lako u uši, ali donosi oslobađanje u katarzi.
Prvijenac „Dirty Ground“ najkraće, i točno, opisuje njihov unutrašnji i vanjski svijet. Otvoreno se rugaju rocku i često njegovom instrumentariju, posebice Laić koji je koncertno poput mutanta Blixe Bargelda i Toma Waitsa kojem je netko usuo neku drogu u piće – sve što daje zvuk je instrument, kao što svaki stih iz Biblije može biti uopotrijebljen u kontekstu antikonteksta. Ima tu i osjetnog utjecaja Nicka Cavea, ali onog iz vremena Birthday Partyja. Dakle ‘začini’ jesu stari, ali je cermonija nova.
Jasno je to već od uvodne „Do You Know (That God Is Nothing But The Devil In Disguise?“ koja zlokobno najavljuje ono što se kasnije događa u „Ceremony“, „Dark Path Of Esher“, „Couthouse“ i „The Bells“. Obrada pop klasika „Seasons In The Sun“ iz 1974. koja je proslavila Terryja Jacksa (tj. engleskog prepjeva Brelove „Le Meribond“), nije ništa drugo nego eksperimentalni pothvat koji je uspio. Moskau je tu, u originalu, iznimno optimističnu pjesmu preodjenuo u vražije ruho. Njihov „Season In The Sun“ je hermetično i mračno iskustvo, gotovo besperspektivno poput heroinske krize. Kasnije ponovljena „Courthouse“ u instrumentalnoj verziji nimalo se ne čini kao nedostatak inspiracije i punjenje minutaže, već upravo kao lajtmotiv ovog albuma koji se bavi dubokim ‘nijansiranjem crne’. „Dark Is The Night“ koja je navedena kao bonus pjesma (više se čini da je to učinjeno iz vica) samo je završni udarac maljem u ovoj brutalnoj elegiji koja niti milost traži, niti je pruža.
Izvrsni primjer glazbom urešenog finitizma.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2015.)
Poslušajte: Moskau – Dirty Ground