Najpoznatiji nam kao član pratećeg sastava Amire Medunjanin, u Nišu, u Srbiji, rođen 1975., u Austriji nastanjen već godinama, kontrabasist Nenad Vasilić poput većine svestranih vrhunskih glazbenika aktivno djeluje u nizu sastava, a istovremeno gradi i samostalnu karijeru. Njegov posljednji, osmi samostalni album ‘The Art of the Balkan Bass’, donosi tek ogoljeni zvuk kontrabasa.
Džezersko meditativan, intimistički pristup glazbi Balkana, dakle etnu, tradicionalnoj, folk, narodnoj glazbi ovdašnjeregionalnog melosa provlači se kroz jedanaest instrumentala – ukupno trajanje albuma razmjerno je kratkih četrdesetak minuta – pri čemu se na samo slušanje, bez konzultacije s potpisima na ovitku, Vasilićeve vlastite ne razaznaju od klasika kao što su Vranjanka, Kaleš bre Anđo, Zapevala šojka ptica, Sila kale bal i Ja prošetah sefteli sokakom.
Sam kontrabas, bez dosnimavanja, bez ikakvih dodataka i uresa, snimljen učisto, kako je odsviran na licu mjesta, s jedne se strane doima tek podlogom ili dijelom zvučne slike kojoj manjka ostatak sastava, osobito stoga što Vasilić, rekli bismo, naprosto izvodi bas linije koje bi svirao u okviru čitavog benda, ne nastojeći ikakvim bravurozama nadomjestiti višeinstrumentalno bogatstvo pune bendovske formacije, niti kakvim ekstravagancijama pokazati ili dokazati da kontrabasu i kontrabasistu i ne treba suradnja ostalih. Ne trudi se pošto-poto ispuniti tišinu, već muk koristi kao fon na kojem će izdjeljati svoju glazbu. Tišina je suradnik, prijatelj. Bez sugovornika, susvirača, Vasilić ovdje razgovara sa sobom, reagirajući na zvuk što ga sam stvara, osluškujući svoj unutarnji glas i, eventualno, tkanje i emociju izvornog predloška.
No riječ je nedvojbeno o konceptu, o pristupu polegnutom na vjeru u moć i ljepotu svakog zasebnog dijela cjeline, u ovom slučaju toplog, sočnog, debelog zvuka kontrabasa, te ritmova i melodija koje na njemu izvodi.
“The Art of the Balkan Bass” svojevrstan je minimalistički eksperiment temeljen na ljubavi i pouzdanju u svoj poziv, začudno nepretenciozan album smirujuća ugođaja koji kao da je osmišljen da bi slušatelju priuštio osjećaj da u susjednoj sobi vlastitoga stana čuje majstora kontrabasista koji pomalo vježba i neobvezno, ali ne i bezvezno, ne vodeći računa o zabavljanju publike – svaki javni nastup u ovoj je ili onoj mjeri zabava, nije li? – svira sebi za dušu.
Ocjena: 8/10
(Galileo, 2014.)