Petnaest godina trajala je diskografska šutnja francuskog glazbenika Ludovica Navarrea poznatijeg pod imenom St. Germain.
Petnaest godina je prošlo i dosta toga se promijenilo na sceni elektro-plesne glazbe. Te 2000. kad je St. Germain objavio izvrsni album „Tourist“ majstorski umiksavši u plesno ruho jazz i bossa novu, njegove francuske kolege Air izbacili su „The Virgin Suicides“, australski The Avalanches „Since I Left You“, a Britanac Fatboy Slim „Halfway Beetwen the Gutter And The Stars“. David Guetta tada još nije bio snimio svoj prvi album, Tim Bergling koji je kasnije uzeo umjetničko ime Avicii imao svega 11 godina, berlinski Love Parade bio je na svom vrhuncu, a koncepcija brendiranih rave partyja na nogometnim stadionima još uvijek nije postojala.
Što god je od tada budućnost donijela u tom dijelu glazbenog svemira, za neke pozitivno, za neke negativno, eponimni album St. Germainea za potpisnika ovih redaka vratio je dašak tog vremena kad je biti DJ značilo hrabro eksperimentiranje unutar obrazaca, a ne biti medijski eksponiran kao što je tada bio David Beckham.
Navarre je za svoj novi album okupio afričke glazbenike i za prvi singl odabrao pjesmu „Real Blues“ u kojoj je vokal legendarnog bluzera Sama Lightnin’ Hopkinsa. Dakle, kao što je svojevremeno jazz pjevačica Dee Dee Bridgewater u Maliji tražila korijene bluesa, ili kao što ih ove godine plastično prezentirao tuareški glazbenik Faris, tako je i Navarre slijedio sličan instinkt u svojoj potrazi za ‘istinskim bluesom’. Rezultat je izvrsno ujednačen plesni i živahan uradak u kojem je majstorski uklopljen melos subsaharskog i saharskog pojasa izveden na tradicionalnim afričkim instrumentima kao što su kora, balafon i n’goni.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=yW_Xa2GgN9E[/youtube]
Navarreov potpis prepoznatljiv je od samog početka, jer tko god je svojevremeno plesao na „Rose Rogue“ i „So Flute“ osjetit će isti (organski) naboj počevši od „Real Blues“ pa na dalje. Pronašao je Navarre i korijene bluesa u ženskim vokalima Nahawe Doumbie („Sittin’ Here“) i Fante Bagayogo („Voila“), dok je kroz muške vokale Adama Coulibalyja i Zoumana Tereta protkao finu nit jazza, iako su svi pobrojani nerafinirani u svom originalnom folklornom izričaju i jeziku.
Koincidencija je htjela da ovaj album koji gotovo znastveno (i dakako ugođajno!) dokazuje koliko moderna glazba duguje saharskoj Africi bude objavljen u vrijeme velikih seoba ka europskom kontinentu prošaranom bodljikavom žicom. Može se reći u pravom trenutku i od strane pravog umjetnika, koji će uskoro i u Zagrebu prirediti koncert o kojem će se vrlo vjerojatno pričati kao o glazbenom događaju sezone.
Toliko o ‘braničima’ tradicionalnih vrijednosti, kulture i načina života; toliko o onome što je istinski zapisano u glazbi kontinenta s kojeg smo svi potekli.
Ocjena: 9/10
(Primary Society / Warner / Dancing Bear, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
