Doći po prvi put, biti uglavnom nepoznat, svirati dva sata jer te publika ne pušta s pozornice i to još u nedjelju kad obično svatko gleda šmugnuti što prije iz večernjeg izlaska zbog ‘groznice ponedjeljka ujutro’ može se smatrati koncertnim trijumfom. Amsterdamski bend My Baby upravo je to napravio, a danas ih zasigurno čeka identičan scenarij u riječkom Palachu.
‘Kobasicu’ od stilskog prefiksa ‘delta trance louisiana dub indie funk’ kojom amsterdamski trio My Baby definira to što svira kad se ‘formula pokrati i sredi’ može se jednostavno nazvati ‘blues rave’. Oni su ga izmislili. Oni su ono što se običava nazvati riječju orignator. Time se točno opisuje na što sliči njihov nastup koji je potpuno druga vrsta glazbene nadogradnje u odnosu na njihov, za sada, mali diskografski iskaz u obliku dva albuma. Oni mogu svirati u najopskurnijim klubovima kao i hedlajnati, recimo, sa Skrillexom na nekom velikom ljetnom festivalu i ishod će biti isti – dići će sve na noge i publika će tražiti još.
Malo tko je od stotinjak okupljenih u nedjelju u Malom pogonu Tvornice kulture očekivao super-happening, čak ni eventualno 10-20 njih koji su ih uopće i slušali do tada (iako se sve može preslušati na Bandcampu), jer ono što nude albumi „Shamanaid“ i (My Baby) „Loves Voodoo“ uživo je paklena fuzija ritma, gitarskog slide swampa, izvrsnog vokala pjevačice i multiinstrumentalistice Cato van Dyck s mnoštvom ekplozivnih ‘dizalica’ koje ne dozvoljavaju tijelu odmor.
My Baby su poput voodoo šamana koji obredno započnu svoju (glazbenu) seansu tijekom koje sve ispred sebe uvuku u obredni ples. To nije koncert na koji možete znatiželjno ušetati i otići kad vas je volja, bar ne za sada kad je My Baby u naponu snage i volje da vas omađija. Čak je i sam početak poput obreda u kojem bubnjar Joost van Dyck i gitarist Daniel da Freez sve prisutne uvode u svoj ‘voodoo’. Daniel da Freez tad svira svoj tzv. Voodoo stick, što je ništa drugo do li letva na kojoj je zategnuta žica bas gitare s pick-up-om, na kojoj muzicira, slično izumu Jacka Whitea u dokumentarcu „It Might Get Loud“ o njemu Edgeu i Jimmyju Pageu, iako je Freez u intervjuu koji smo kasnije radili (i koji ćete uskoro moći pročitati) rekao kako mu White uopće nije bio uzor za njegov ‘voodoo stick’. Zanimljivo je da su i on i Cato van Dyck fingerpicking insturmentalisti, on potpuno u maniri najstarije blues škole Delte, a ona u inventivnoj tehnici u kojoj paralelno svira i bas i gitarske dionice na jednom instrumentu i dva pojačala, tako da zajedno proizvode zvuka koji u klasičnoj postavi rock benda izvode četiri ili pet glazbenika u jednoj formaciji. Pored toga Cato je zasvirala i violinu na koncertu.
Njihov nastup je u dobroj mjeri nudio energiju i vibraciju kakvu je na koncertima proizvodila Disciplin A Kitschme u vrijeme objavljivanja albuma „I Think I See Myself On CCTV“ – i My Baby imaju taj gard sviranja onog ‘najgoreg što može proizvesti čovjek ili zvijer’, kako je to onomad sročio jedan britanski grazbeni kritičar. Uglavnom, tko god je bio prisutan na tom koncertu bio je ‘raznesen u paramparčad’ – blues i amsterdamski rave puls sabijeni u jedno, neumorni diktat transa koji može proizvesti čovjek ili stroj. Čak je Dylanova „Masters Of War“ pulsirala u tom ruhu u kojem se činilo da je nemoguće ogrnuti nešto iz njegovog opusa, a da to ima tako prokleto dobar smisao.
My Baby nije bend. To je zarazna bolest. Inficirat ćete se na prvi dodir. I uživati u tome. Riječima se taj osjećaj teško može obilkovati. Uostalom, kao i skoro sve što je novo i donosi jedan drugačiji rakurs i svježu ideju. Jest da se mi ljudi lako priviknemo na sve, ali u ovom trenutku My Baby je fantastičan uspon prema nečem novom.
S druge strane iznimno su obzirni i kao glazbenicima, jer rijetko kad čujete da zvijezde večeri od publike traže aplauz za predgrupe i iste pohvale dok su na pozornici. Obično je zadatak predgrupa da spominju headlinere i zahvaljuju se na pozivu. A predgrupe su bili izvrsni varaždinski blues rokeri Jam Ritual i talijanski Driving Mrs. Satan.
Jam Ritual su od posljednji put kad sam ih gledao dobrano evoluirali. Sigurni i čvrsti u svirci od koje su (kako im valjda i ime nalaže) počeli stvarati jamming stapajući više svojih pjesama u jednu markantnu improvizaciju, a kad se na sve doda i prepoznatljiv vrišteće-hrapavi vokal frontmena Tonija Tkaleca dobiva se uzavreli otkivak blues rocka kakav se i nema priliku čuti uživo na ovim prostorima od ovdašnjih bendova. Hm, i da, isti taj Jam Ritual izgubio je na nedavnom Rock off natjecanju bendova od grupe Gretta koja je na početku godine dobila Porina za pjesmu za koju se ispostavilo da je plagijat. Gledajući Jam Ritual sinoć uživo, svakakve misli su mi se motale po glavi.
Prvi su nastupili Driving Mrs. Satan, grupa koja je thrash metal klasike izvodila u neobičnom bossa nova stilu. Sasvim dobro zagrijavanje za sve ono što je uslijedilo. S Anthraxovom „Caught In A Mosh“ i Megadethovom „Peace Sells…“ okrunili su svoj polusatni nastup.
I da završim s My Baby… Dragi promotori licitacije mogu početi, ovaj bend će kod nas često gostovati. Dobar glas je pušten.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
