Rasprodao je i nakrcao Edo Maajka u petak zagrebački Vintage Industrial Bar, a kako su iz kluba rekli, moglo se rasprodati još par večeri, obzirom da su im telefoni neumorno zvonili i mailovi pristizali jer su se tražile ulaznice.
Iste večeri dok je HDZ-ova vlada u Saboru čekala ustoličenje, Edo Maajka napunio je klub. Koincidenija? Bit će da jest. Bit će da je i koincidencija da se publika iz petnih žila upirala u što glasnijem pjevanju stihova: „Jebo vladu, jebo, politiku, jebo, u saboru, sve njih redom…“
Edo nakon što je već zagrijanu publiku pozdravio sa „Zagrebe, smrt fašizmu!“, nastavio je u sličnom tonu, rekavši kako je još kao srednjoškolac iz Prvomajske volio ići na mjesta kakav je Vintage, tj. Jabuku u to vrijeme, jer na takvim mjestima svakoga živo boli on stvar za to tko je, odakle je, kako se preziva i tko su mu roditelji. „Takvo druženje nam svima dođe kao grupna psihoterapija. A čini se da nas uskoro čeka još dosta takvih psihoterapija. Bit će nam opet teško ljudi, ali izdržat ćemo!“, izjavio je Edo u društvo svog kuma i vjernog sidekicka Frenkieja, dok se za glazbenu podlogu brinuo također stari član tog iskusnog trojca; DJ Soul.
Nekako u ovo vrijeme kad je ‘moderno’ pričati o nekakvim timovima od kojih se očekuju neke stručne i nadnaravne moći, Edo Maajka je pak još jednom dokazao kako njegov dream team rastura, osim što je stručan na polju rapa i hip hopa, iscjeljiteljska moć puštanja pozitivne energije i poništavanja negativne u cijeloj toj, skoro dvosatnoj, grupnoj psihoterapiji mogla bi se uzeti u obzir čak i kao nadnaravna. Samo, avaj, nitko neće Maajku u vladu.
Malo je takvih karizmatično karmičnih likova, jer na početku koncerta bilo je dovoljno da Edo poviče: „Ajmo svi u maricu“ i prije nego li je DJ Soul prekinuo disco intro i zarolao „Trpaj“ s albuma „Stig’o ćumur“ oduševljenje u klubu je već eksplodiralo.
U jednakom žaru prošle su naredne „Facebook“, „Sretno dijete“, ali i Frenkijeva „Gori“ koji je naravno zajedno s Edom ‘potpalio’. „Sevdah o rodama“ bio je odličan uvod u „Dragi moj vlado“ na kojoj je ritam pošteno usporio kad se došlo do već gore spomenutog refrena, tek toliko da publika ima i vremena i daha da ‘opjeva sve njih redom’.
Sveukupno gledano, sva bitna poglavlja Edine karijere su se nizala, a publika ih je zdušno pjevala kao da je na barikadama, od „Care samo pare“ pa do ‘klasika’ „Jesmo l’ sami“, čiji je i uvod koji izgovara Branko Đurić Đuro pozdravljen jednako euforični prije nego li su Edi ‘na vrata zakucali Mulder i Scully’. Općenito, kraj je pripadao najjačim momentima s prva dva albuma „Slušaj mater“ i „No sikiriki“, kao što je već uobičajno da je pjesma „No sikiriki“ i ovog puta bila himna rastanka, taman negdje kad je novi Vlado od Sabora i svih njih redom dobio svoje prvo zeleno svjetlo.
Treba još spomenuti mladi MC dvojac DaMental praćen DJ Oliverom koji je 15-20 minuta zagrijavao publiku. Oni pripadaju generaciji odrasloj u devedesetima i, kako sami pjevaju u jednoj pjesmi, resetiranoj u novom mileniju i vraćenoj u devedesete. Dobro su pogodili mladci, uostalom tek sad im počinje period za skupljanje štofa za nove stihove, ako se misle tim baviti… Period kad u par godina nadobudni mladenački osmijeh zamjeniš grimiznom ukočenom grimasom. To su bile devedesete… Ne ponovile se.