U našem jadranskom susjedstvu itekako ima kvalitetnih stvari koje ne samo da zapadnu za uho, već ne žele iz njega izaći.
„Delone“ je kaleidoskopski road trip kroz imaginarnu 60/70-te soundtrack glazbu i post-folk soničnost Italije, Europe, ali i dalje. Zajedno odjekuju Morricone, Nino Rota, „Mullholland Drive“ i vintage Cumbia“ – piše na naljepnici prošlogodišnjeg albuma „Delone“ talijanske grupe Sacri Cuori (Sveta srca). I naravno, sve napisano itekako stoji, kao što je i preporuka autora redaka što slijede da svako tko voli dublje zagrebati pod površinom u potrazi za kvalitetnom glazbom svakako dođe do ovog izdanja.
U neku ruku za nas to također spada u ponudu regionalne scene, a radi se o facama kojima gostuju face kao što su Marc Ribot, Howe Gelb, Evan Lurie i Lounge Lizard, a od hrvatski klubova, za sad je poznato da su se krajem prošle godine predstavili Riječanima na besplatnom koncertu u klubu Bačva. Bend je također svirao u Zagrebu 2012., ali tada nije nastupio pod svojim imenom već je bio prateći bend Dana Stuarta iz Green On Red, tako da se to ne može uzeti kao njihov pravi nastup, plus što tada nije iza njih postojao ovako dobra album ako što je „Delone“.
Ovaj bend iz talijanske Romagne predvodi gitarist i producent Antonio Gramantieri, a u ova vremena kad uistinu treba „kopati“ po susjedstvu i procijeniti kakvu kvalitetu to susjedstvo realno skriva pred našim očima, jer nezavisna scena u svojoj srži zahtijeva takav pristup jednostavno zbog silne udaljenosti od onih imena koja nas privlače, recimo, u Americi, Sacri Cuori uistinu mogu biti kvalitetna zamjena za Calexico koji ne možemo tako često gledati uživo, jer od njih nas dijeli daleko uža ‘bara’, plus što kao bonus u njihovom zvučnom dočaravanju pustinjskih prostranstava Sonore to rade tako prokleto dobro Morriconeovski, dok se za vokalno poliglotstvo (engleski, francuski i talijanski) pobrinula Carla Lippis, pjevačica iznimno ugodne pjevačke naracije.
„Delone“ kuca nama tako poznatim i osjetilnim pulsom Mediterana opijenog westernima, možemo to nazvati i imaginarnim soundtrackom jednako tako imaginarnog western „Mediteranea“ koji nas nevjerojatnom lakoćom nosi na svojim noir zvučnim krilima. Za nadati se da će Sacri Cuori netko ‘zabunom bukirati’ u neki od naših klubova, ili da će oni koji se bave, od raznih ministarstava i veleposlanstava sponzoriranom kulturnom razmjenom, znati odabrati koga nam predstaviti iz našeg najbližeg susjedstva. Naš skromni prijedlog (da što manje lutaju ‘kataloškom ponudom’) jest upravo Sacri Cuori.
Ocjena: 8/10
(Glitter Beat, 2015.)