Oko ovog koncerta koji se može uvjetno okarakterizirati kao i ‘povratnički s onostranosti’, s obzirom da su Eagles Of Death Metal u Tvornici trebali svirati 1. prosnica prošle godine, može se samo voditi dvojba oko toga tko je tu koga više bacio u delirij – bend publiku, ili publika bend.
Prije tri mjeseca sam napisao da je s tragedijom u Bataclanu prestao postojati Eagles of Death Metal kakav smo do tada znali. U nekom smislu, očekivao se duži hiatus ili nešto slično. No kad se u priči kao deus ex machina pojavi Bono Vox i kad te U2 ugoste na svojoj pozornici i to prenesu gotovo svi mediji, onda je jasno da su se stvari stubokom izmijenile.
I istina je, Eagles Of Death Metal kakav smo poznavali još ljetos na INmusicu više ne postoji. U međuvremenu su silom prilika postali rock legende. Za njih zna svatko, Jesse Hughes postao je celebrity, probuđena je empatija na višem nivou za ono kroz što je EODM prošao. Ta empatija publike osjetila se i petak u Zagrebu u punoj Tvornici kulture kad je bend izašao na binu.
Aplauz i uzvici oduševljenja su trajali i trajali, a da nije odsviran niti jedan ton prije toga. Vidio sam mlade djevojke koje su bile u iskrenom obožavateljskom grču i suzama kad su ugledale Jesseja na pozornici. Nisam to mogao vidjeti prije na njegovim nastupima. Puno mlade publike i svi u ushitu, u oduševljenju. Jesse je ostao osupnut tom provalom emocija, nije bio jedini, i ostatak benda je dijelio tu ugodnu začuđenost s njim. Itekako se osjetio taj gotovo nestvarni val oduševljenja.
U takvim idealnim preduvjetima za rock koncert, iskra koja pali sve može biti bilo koja pjesma. Sinoć je to bila „I Only Want You“ . S njom je počeo skoro dvosatni orgazam. Na pozornicu su dolijetali grudnjaci i ženske gaćice, a Jesse je bio sve; napaljeni frontmen, prvak redneckovskog natjecanja u brzom ispijanju piva, velečasni crkve grijeha, natripani voditelj seoske tombole, Jimi Hendrix s dvije pogrešne ruke naoružan optimizmom, Simon Le Bon nakon neuspjele operacije glasnice također naoružan optimizmom – ukratko, sve što je oduvijek bio od kad vodi Eagles Of Death Metal, samo što u ovom momentu ta stvar s publikom klapa kao nikad do sada.
A ta publika je tako nemilice trošila svoje glasnice, primjerice na „Save a Prayer“ Duran Durana, „I Want You So Hard (Boy’s Bad News)“ prije nje izazvala je erupciju oduševljenja. U biti sve je bilo jedno veliko oduševljenje, čak su i slabije pjesme poput „Whorehoppin’ (Shit, Goddamn)“, „Got a Woman“ i „Cherry Cola“ dočekane s oduševljenjem, a da se ne govori o Jessejevom odlasku s gitarom na tribine u publiku pred kraj ovog urnebesnog koncerta koji je prošao bez iti jednog incidenta.
No ipak bilo je trenutaka kad se osjećala ne samo sjena Bataclana, već i nesigurnosti vremena u kojem živimo. Možda je zato ta euforija i planula tako jako, kao neko masovno olakšanje i trenutak za emotivno pražnjenje. Ulazak u Tvornicu nikad nije bio toliko rigorozan po pitanju kontrole i pretresa metal-detektorima. Možda smo išli slaviti „slobodu“, ali je kontrola bila skoro pa aerodromska, tj. slučajni unos malo veće rašpice je mogao biti problem. Pored toga i naša domaća policija je u međuvremenu čula za Eagles Of Death Metal. Službenika u civilu bio je popriličan broj, mnogi su to potvrdili, kao što su ukazivali i parkirani praznih policijski automobili ispred Tvornice. Možda smo sinoć bili na najbolje čuvanom partyju u gradu, koji je morao izgledati kao da to nije. Sigurnost je lebdjela svuda oko nas. Taman, za opustiti se i zapjevati: „It’s not easy with this complexity“.