Završivši svoj kraćahni polusatni program, vokal-recitator-histrion Mokrih gljiva Veno Mušinović Cinkuše je najavio rekavši kako ta družina izvodi isto što i Gljive, samo bolje. Dijagnoza pojednostavljena, ali točna i iskrena.
Mada, općenito uzevši, angažiranje predgrupa ima valjanih razloga, njihova nazočnost premnogo se puta pokazuje i doživljava tek kao nepotrebna smarajuća gnjavaža u iščekivanju glavnog izvođača, onoga kojeg smo došli čuti i vidjeti. Kvartet Mokrih gljiva, međutim, u ovom je slučaju bio pun pogodak – dobrodošla, zanimljiva, komplementarna uvertira zvijezdama večeri. Ne tek glazbeni sastav, već zanimljiva histrionska družba sastavljena od trojice svirača (harmonikaš Ivan Šaravanja, djembeist Nikola Švenda i tamburaš Vedran Živković) i jednog, rekosmo, recitatora-tužnog lakrdijaša, utjelovitelji putujućih srednjovjekovno-renesansnih zabavljača koji su, bosi, odjeveni u starinsku, kmetskoprnjastu odjeću, na gotovo kabaretski način – sugestivna, uživljena recitacija s odgovarajućom glazbenom podrškom – nepretenciozno, srčano, šarmantno, s razumijevanjem i poštovanjem, umjetnički uvjerljivo izveli skraćenu inačicu „Balada Petrica Kerempuha“ Miroslava Krleže, s Mušinovićem (inače i autorom ponešto odličnih kratkih filmova) „u ulozi“ Petrice.
Osim slušati ih, kako na sjajno produciranim albumima, tako i uživo, osmočlane Cinkuše krasno je i gledati. Ozaruje već sam pogled na njih sedmoro – svi osim (izvrsnog) bubnjara Marka Meštrovića (autor, pak, pola tuceta vrsnih kratkih animiranih filmova) – na prvoj liniji, malne rame do ramena, složnu frontu ravnopravnih, kreativnih individualaca sa zajedničkom vodiljom temeljenomna drugarstvu, razumijevanju i pripadanju istom energetsko-vibracijskom području. Nasmijani, poletni, predani, iskričavi, puni elana, a opet s uvelike osjetnom dozom neizbježnog životnog derta, tla iz kojeg niču humorom i vitalnošću zalijevani plodovi njihova izraza, ukorijenjenog u tradicijskim pjesmama uglavnom sjevernog podneblja naše domaje.
Živošću, živopisnošću, unesenošću, mješavinom odrješitosti i anarhoidne raskuštranosti, kontrabasist Tihomir Kruhonja, gitaristi Mirko Radušić i Nebojša Stijačić, mandolinistica Natalija B. Radušić, violinisti Igor Barić i Marko First, trombonist Nikola Santro i bubnjar Meštrović podsjetit će i na The Clash i na The Pogues i na neki KUD Začretje ili na kakvu neformalnu ad hoc skupinu darovitih veseljaka zanesenjaka s glazbalima, kamarada po pjesmi što kroz glazbu pronalaze put do radovanja. Opušteni, no usredotočeni, usvirani i skladni, no neuređeno nezaglađeni taman koliko treba, zdušno i muzikalno valjahu i bibahu (swing je to, nije li?, k tome natopljen bluesom) nešto više od dva sata, jednako uvjerljivo u nježnim tugaljkama, vragometnim raspašojkama i šaljivim zezaljkama.
Dok se na njihovu prošlom koncertu na istom mjestu, prije gotovo točno tri godine, u ožujku 2013., potpisanog nazočnika osobito dojmila tada uvodna „Neka cijeli ovaj svijet“ Milana Grgića i Alfija Kabilja, ovom zgodom najzanimljivije mu odjeknuše spoj „Recepta“ i „Mamice su štrukle pekli“, cikom, vikom i kojekakvim glasanjem nabrencan „Nega sonca nit’meseca“ te nekoliko, ako ne griješimo, novih pjesama s još neizišlog albuma: žalobna „Da mi je imat’ perje“ (naslove pomalo nagađamo) za koje su se dirljivo primirili i koncentrirali kako bi se osluškivali na još ne posve usvojenom terenu; papreni soul-drmeš instrumental koji je sljubio „Hit the Road Jack“ i „Moja dika ore na volove“; tragikomična „Ženidba-udaja“ s (jednim) recitiranim tekstom „Ženu tražim, za zajednički život. Kod nje.“; te zborska a capella izvedba (pjevahu svih osmero) „U gori raste zelen bor“ smještena na konac „službenog“ programa po kojemu uslijediše dva-tri bisa.
Cinkuši bjehu sjajni, opći ugođaj zdrave veselice u punom klubu načelno uspješno ostvaren, mada se, s obzirom na naglašeno šetalačke sklonosti dobrog dijela publike te graju i žamor koji ne zamiraše tijekom čitavog nastupa, poneko može zapitati je li takvima prisutnicima koncert prvi razlog dolaska ili tek neka vrsta izgovora za vrvenje u gunguli. Ni zvuk, nažalost nije bio posve na razini kakvoće glazbenog sadržaja. Iako zvučna slika bje „u plusu“ – više se čulo i razaznavalo nego što se nije – mutnjikavost i manjak definicije zasjenili su puni sjaj ljepote i emocionalne snage onoga što su Cinkuši isporučivali. Navedene mane, kao i izlazak izvođača u kasni sat (ovom zgodom Mokre su gljive na pozornicu stupile oko razmjerno pristojnih 21.15, a Cinkuši nakon njih oko 22 sata), međutim, standardna su boljetica ovdašnjeg klupskog koncertiranja kojima, izgleda, pravo ili nepravo, tek zanovijetala pridaju neku važnost.
(KSET, Zagreb, 26. ožujka 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
