Završivši svoj kraćahni polusatni program, vokal-recitator-histrion Mokrih gljiva Veno Mušinović Cinkuše je najavio rekavši kako ta družina izvodi isto što i Gljive, samo bolje. Dijagnoza pojednostavljena, ali točna i iskrena.
Mada, općenito uzevši, angažiranje predgrupa ima valjanih razloga, njihova nazočnost premnogo se puta pokazuje i doživljava tek kao nepotrebna smarajuća gnjavaža u iščekivanju glavnog izvođača, onoga kojeg smo došli čuti i vidjeti. Kvartet Mokrih gljiva, međutim, u ovom je slučaju bio pun pogodak – dobrodošla, zanimljiva, komplementarna uvertira zvijezdama večeri. Ne tek glazbeni sastav, već zanimljiva histrionska družba sastavljena od trojice svirača (harmonikaš Ivan Šaravanja, djembeist Nikola Švenda i tamburaš Vedran Živković) i jednog, rekosmo, recitatora-tužnog lakrdijaša, utjelovitelji putujućih srednjovjekovno-renesansnih zabavljača koji su, bosi, odjeveni u starinsku, kmetskoprnjastu odjeću, na gotovo kabaretski način – sugestivna, uživljena recitacija s odgovarajućom glazbenom podrškom – nepretenciozno, srčano, šarmantno, s razumijevanjem i poštovanjem, umjetnički uvjerljivo izveli skraćenu inačicu „Balada Petrica Kerempuha“ Miroslava Krleže, s Mušinovićem (inače i autorom ponešto odličnih kratkih filmova) „u ulozi“ Petrice.
Osim slušati ih, kako na sjajno produciranim albumima, tako i uživo, osmočlane Cinkuše krasno je i gledati. Ozaruje već sam pogled na njih sedmoro – svi osim (izvrsnog) bubnjara Marka Meštrovića (autor, pak, pola tuceta vrsnih kratkih animiranih filmova) – na prvoj liniji, malne rame do ramena, složnu frontu ravnopravnih, kreativnih individualaca sa zajedničkom vodiljom temeljenomna drugarstvu, razumijevanju i pripadanju istom energetsko-vibracijskom području. Nasmijani, poletni, predani, iskričavi, puni elana, a opet s uvelike osjetnom dozom neizbježnog životnog derta, tla iz kojeg niču humorom i vitalnošću zalijevani plodovi njihova izraza, ukorijenjenog u tradicijskim pjesmama uglavnom sjevernog podneblja naše domaje.
Živošću, živopisnošću, unesenošću, mješavinom odrješitosti i anarhoidne raskuštranosti, kontrabasist Tihomir Kruhonja, gitaristi Mirko Radušić i Nebojša Stijačić, mandolinistica Natalija B. Radušić, violinisti Igor Barić i Marko First, trombonist Nikola Santro i bubnjar Meštrović podsjetit će i na The Clash i na The Pogues i na neki KUD Začretje ili na kakvu neformalnu ad hoc skupinu darovitih veseljaka zanesenjaka s glazbalima, kamarada po pjesmi što kroz glazbu pronalaze put do radovanja. Opušteni, no usredotočeni, usvirani i skladni, no neuređeno nezaglađeni taman koliko treba, zdušno i muzikalno valjahu i bibahu (swing je to, nije li?, k tome natopljen bluesom) nešto više od dva sata, jednako uvjerljivo u nježnim tugaljkama, vragometnim raspašojkama i šaljivim zezaljkama.
Dok se na njihovu prošlom koncertu na istom mjestu, prije gotovo točno tri godine, u ožujku 2013., potpisanog nazočnika osobito dojmila tada uvodna „Neka cijeli ovaj svijet“ Milana Grgića i Alfija Kabilja, ovom zgodom najzanimljivije mu odjeknuše spoj „Recepta“ i „Mamice su štrukle pekli“, cikom, vikom i kojekakvim glasanjem nabrencan „Nega sonca nit’meseca“ te nekoliko, ako ne griješimo, novih pjesama s još neizišlog albuma: žalobna „Da mi je imat’ perje“ (naslove pomalo nagađamo) za koje su se dirljivo primirili i koncentrirali kako bi se osluškivali na još ne posve usvojenom terenu; papreni soul-drmeš instrumental koji je sljubio „Hit the Road Jack“ i „Moja dika ore na volove“; tragikomična „Ženidba-udaja“ s (jednim) recitiranim tekstom „Ženu tražim, za zajednički život. Kod nje.“; te zborska a capella izvedba (pjevahu svih osmero) „U gori raste zelen bor“ smještena na konac „službenog“ programa po kojemu uslijediše dva-tri bisa.
Cinkuši bjehu sjajni, opći ugođaj zdrave veselice u punom klubu načelno uspješno ostvaren, mada se, s obzirom na naglašeno šetalačke sklonosti dobrog dijela publike te graju i žamor koji ne zamiraše tijekom čitavog nastupa, poneko može zapitati je li takvima prisutnicima koncert prvi razlog dolaska ili tek neka vrsta izgovora za vrvenje u gunguli. Ni zvuk, nažalost nije bio posve na razini kakvoće glazbenog sadržaja. Iako zvučna slika bje „u plusu“ – više se čulo i razaznavalo nego što se nije – mutnjikavost i manjak definicije zasjenili su puni sjaj ljepote i emocionalne snage onoga što su Cinkuši isporučivali. Navedene mane, kao i izlazak izvođača u kasni sat (ovom zgodom Mokre su gljive na pozornicu stupile oko razmjerno pristojnih 21.15, a Cinkuši nakon njih oko 22 sata), međutim, standardna su boljetica ovdašnjeg klupskog koncertiranja kojima, izgleda, pravo ili nepravo, tek zanovijetala pridaju neku važnost.
(KSET, Zagreb, 26. ožujka 2016.)