Razgovor s Porinom nagrađenom domaćom kantautoricom, uoči izlaska njezina trećeg albuma.
Spominje se blues, indie, akustika i elektronika, southern rock, a capella… Spominje se sve ono što se rijetko spominje kad se opisuje kantautorski rad made in Hrvatska. Sara Renar pliva u takvim rubno eksperimentalnim vodama još otkad je “U velikom stilu”, prije tri godine, proklizila eterom i nagovijestila jednu potencijalno zanimljivu karijeru. Dva albuma, neočekivane glazbene suradnje i jedan Porin dogodili su se od tada, a novi album samo što nije. Saru Renar nazvali smo prije njezinog koncerta u šibenskom Azimutu…
Prvo da razjasnimo pojam “kantautorstva”, koji je u interpretaciji ovdašnjih medija počeo dobivati malo preslobodne konotacije. Dakle, imaš bend i na koncertima i u studiju, a i dalje te najavljuju kao kantautoricu. Pa tako i za ovaj predstojeći koncert u šibenskom Azimutu… Što bi ti upisala u rubriku “opis radnog mjesta”: kantautorica ili autorica? Ili nešto treće?
Sara Renar: Znaju me i najaviti kao pjevačicu što je posebno zabavno. Mediji imaju tendenciju pojednostavljivati stvari što često znači iskrivljavanje pojmova, ali mislim da u krajnjoj liniji to nije ni bitno. Nastojim se baviti suštinom i ne zamarati se terminologijom. Pišem tekstove, skladam glazbu, radim aranžmane, izvodim koncerte i u tom procesu je sasvim legitimno imati suradnike. Osim toga radim i dizajn covera albuma, surađujem u bookingu i PR-u i vozim na te svoje koncerte. Ne vjerujem u rubrike.
Istini za volju, taj hrvatski val kantautorstva nove generacije, koji je započeo prije koju godinu, zbilja su u početku i činili usamljeni pojedinci s gitarama na ramenu. Koji su faktori uopće bili presudni za nastanak te scene, kojoj si i sama pripadala? Odnosno, je li nastanak scene bio uvjetovan nedostatkom novca i sveopćom krizom – naime, kao one-man-bandovi bili ste jeftini za održavanje, i sebi i promotorima…
Sara Renar: Na svaku umjetničku produkciju utječu neposredne materijalne okolnosti i svakako je sveopća kriza veliki faktor u razvoju takve scene. Organizator sa lovom kojom bi platio jedan bend može napraviti festival kantautora, dakle dobiti četiri puta dulji program za isti ulazni trošak. Ugostiteljska logika je često presudan faktor jer se izvođač ugovara u odnosu na broj prodanog piva. Srećom, diljem regije još uvijek ima divnih prostora za svirku koji njeguju neke druge vrijednosti.
Budući da te prati ta kantautorska priča, svi (u prvom redu kritičari) posebnu pažnju obraćaju na tekstove, jer eto od kantautora se očekuje da se ogole u njima. Pitanje je: izlaze li iz tebe lagano ili je to mukotrpan i opterećujući proces?
Sara Renar: Da nemam potrebu pisati pjesme, da to ne volim raditi, bilo bi prilično besmisleno da se bavim ovim poslom. Nekad je proces dulji, nekad klizi, ali potreba uvijek postoji. Tako da si ne ostavljam puno izbora nego raditi.
Što se glazbenog dijela priče tiče, album „Djeca“ dobio je malo kritičarski po prstima zbog „nemaštovitih“ aranžmana, dok je već EP „Jesen“ dobio pohvale zbog „obraćanja pažnje na instrumentalne detalje“, a i zbog origami-covera koji je malo tko uspio složiti nazad u kutiju. Najavljuje se i novi album, u kakve sfere te sad odnijelo?
Sara Renar: Najbolje da dođete na koncert pa ćete čuti.
U međuvremenu te „nosilo“ na sve strane: kazališna suradnja s Montažstrojem, elektro-poigravanje s Ohnokono, nedavno si se uhvatila i interpretiranja Tina Ujevića… Lutaš gdje te srce vuče ili imaš neku strategiju u karijeri?
Sara Renar: Moja je jedina životna strategija da od srca radim stvari u koje vjerujem. Sukladno tome biram projekte koji su mi interesantni i koji me tjeraju naprijed. Uglazbljivanje „Notturna“ je upravo takav primjer. Pretprošlu jesen sam dobila poziv za sudjelovanje kao dio glazbenog programa manifestacije „Sjećanje na Tina“ koji smo izvodili Arsen Dedić, Tonko Marojević, Goran Matović i ja. Za tu je prigodu trebalo uglazbiti neke Ujevićeve stihove i tako je nastala pjesma. Kasnije se „Notturno“ redovito nalazio u mojim vlastitim set-listama, a pokazalo se i da je zgodna najava novog materijala na kojem radim. Uz to, nedavno smo Matović i ja izveli osuvremenjenu verziju scenskog portreta „San i ludilo“ u kojem sam naslijedila velikog Arsena u glazbenoj podlozi, što mi je velika čast.
A došao je lani i prvi Porin. Sad, bez da ulazimo u žučne diskusije o samom konceptu nagrade i svim pratećim problemima i dubiozama, jesi li ti na svojoj koži osjetila da Porin ima nekakav značaj; financijski, kreativni, medijski, bilo kakav.
Sara Renar: Apsolutno jesam. Priča je medijski eksplodirala, u rekordnom roku sam dogovorila gomilu koncerata, dala otkaz u arhitektonskom uredu u kojem sam radila te se u potpunosti posvetila glazbi. Samo u posljednih godinu dana sam izvela gotovo sto koncerata. I ne okrećem se nazad.
Red je da spomenemo i povod ovom razgovoru – tvoj prvi idući koncert je u Azimutu u Šibeniku. Pa ajd’ ga najavi ne bi li narod došao…
Sara Renar: Prvo bih htjela zahvaliti na razumijevanju što sam zbog smrti svoga oca odgodila koncert predviđen krajem prosinca. Veseli me konačno opet zasvirati u gradu za koji me veže više dragih ljudi i lijepih događaja, makar na neka od njih sjećanja bila i mutna.
Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS.