U izdavačkom pothvatu godine Naklada Ljevak je napokon po prvi put objavila jednu od najznačajnijih knjiga dvadesetoga stoljeća, Drugi spol francuske filozofkinje Simone de Beauvoir.
Do pojave imena Simone de Beauvoir, povijest filozofije doima se kao isključivo muški sport. Zvuči nevjerojatno da se nitko do polovice dvadesetog stoljeća nije pitao što to znači biti ženom i kakav je to svijet u kojemu trebaju proći dva tisućljeća da se žena poredstavi kao subjekt i objekt filozofske misli. (Interesantno je da su tri i danas najveće filozofkinje, Hannah Arendt i dvije Simone, Weil i de Beauvoir, rođene u razmaku od samo četiri godine.)
Upravo to je pitanje u središtu misli ove knjige – što znači biti pripadnicom drugoga spola? Pritom pojam drugi ne označuje samo drugost u hegelijanskom smislu različitosti, već i redni broj, dakle onaj spol koji dolazi nakon prvog spola. Onog spola koji u jeziku već svojata ravnopravnost s pojmom ljudskosti, dok je drugi spol samo negativ i označen je svojim nepripadanjem, te se ženu uopće ni ne poima, ako nije u odnosu na muškarca.
Cijela povijest filozofije do osamnaestog stoljeća ženski spol koristi tek kao primjer manjkavog bića u odnosu na vrle i mudre muškarce. Cijeli drugi dio prvog sveska knjige naslovljen “Povijest” doima se kao beskonačna lista koja nabraja gotovo isključivo negativne instance pogleda filozofa na ženski spol, od Pitagore, preko apostola Pavla do Balzaca. U “Mitovima” će na isti način secirati povijest umjetnosti, ukazujući na sustavnu podčinjenost žena u svjetskom duhu. U drugom svesku razmotrit će pak na koji način društvo tu podčinjenost jednako sustavno ugrađuje u identitet žene, od djetinstva do starosti.
Zbog negativnog društvenog inputa od najranije mladosti i tijekom cijeloga života, žene trpe taj odnos podčinjenosti, koji je sličan onome manjina, primjerice drugih rasa ili religija u jednoobraznom društvu, ali one nikada nisu manjina. Ne postavljaju se autentično kao Subjekt, već su solidarne sa prvim spolom, pristaju na robovski položaj u odnosu u kojemu su obje strane jedna drugoj nužne.
‘Tagline’ kojim se knjiga reklamira glasi: “Ženom se ne rađa. Ženom se postaje.” Može se reći da je to srž njezine filozofije feminističkog egzistencijalizma (ili obratno, egzistencijalističkog feminizma), prema kojem egzistencija prethodi esenciji. Potrebna je revolucija ženskog duha i preuzimanje odgovornosti za sebe i svijet kako bi se postigla sloboda, kada će “onkraj svojih prirodnih razlika muškarci i žene nedvosmisleno potvrditi svoje bratstvo”.
Kada je knjiga “Le deuxième sexe” po prvi put objavljena, probudila je brojne kontroverze, prvenstveno zbog nekonvencijalnog poimanja majčinstva i slično, a zanimljivo se i priupitati koliko je napretka uopće postignuto na tom području do razdoblja kada bi se već trebalo i naširoko promišljati implikacije transrodne populacije kao ‘trećeg spola’.
Stil Simone de Beauvoir izrazito je pitak i prohodan, a prijevod Mirne Šimat u najmanju ruku izvrstan. Gotovo je nevjerojatno da smo morali čekati toliko dugo na hrvatski prijevod ove toliko važne knjige, i veoma je bitno da smo dočekali ovako na svim poljima kvalitetno izvedeno izdanje.
(Naklada Ljevak, 765 str., prijevod: Mirna Šimat, veljača 2016.)