Prince je tako začudna cjelina da je elaboracija svakog pojedinog sastojka jedini način da ga se iole pošteno obuhvati.
Prince Rogers Nelson često je za života prepoznavan kao najveći glazbeni fenomen svoje generacije i, zajedno s Davidom Bowieom, najširi ekscentrik popularne glazbe uopće. Silom nesretnih prilika druga teza je ove godine nazad u fokusu. Vrijedi li i dalje? Bowie je radikalizirao sklonosti svojih prethodnika (prije svega Lennona i Jaggera) i virtuozno mijenjao odijela: čas europsko, čas afroameričko, čas englesko. Ali, izuzev donekle „Station to Station“, svoje ukuse nikada nije stvarno sintetizirao. Prince je veći frik. Koktel tradicija kojima pripada nekako je odmah pretvorio u posve jedinstven potpis, konzistentan kroz cijelu karijeru. Nabrajanje žanrova koje neki izvođač objedinjuje kritičarski je klišej, ali u slučaju Princea neodgovorno ga je izbjeći. Štoviše, Prince je tako začudna cjelina da je elaboracija svakog pojedinog sastojka jedini način da ga se iole pošteno obuhvati.
Najvažnije, Prince je funk div. Ako i nije osmislio elektronski funk, Prince ga je definirao i u ogoljenoj (trominutnim draguljima s „Dirty Mind“, 1980.) i u elaboriranoj verziji (raskošnim ljepotama s „Controversy“, 1981. i „1999.“, 1982.). Isto tako, nitko ne spori da je „Kiss” jednako prijeloman trenutak u plesnoj glazbi kao i “Papa’s Got a Brand New Bag”. Daljnja razrada ideje da je svaki zvuk perkusija, zadnji put u hit formatu prije rave groznice. Ipak, po čemu je drugačiji od npr. Ricka Jamesa? James je radio slične žanrovske izgrede. Koji mu je promakao? Prince je bio drugačiji soul man. Produbio je standardnu crnu falsetto androginiju.
Zapravo, tek se u današnjoj indie r’n’b sceni naziru nasljednici čuda poput „If I Was Your Girlfriend“. Dotadašnje standarde, koje su ocrtavali macho Teddy Pendergrass (Jamesov pristup) i aseksualni Russel Thompkins Jr., Prince je odjednom učinio anakronim. Vjerojatno je to dijelom i zbog njegovog hipi senzibiliteta (Joni Mitchell je važan uzor, kao i Paisley Underground). Ali nije li onda George Clinton pravi inovator? Sve široko kod Princea već je sadržano u Clintonovim Parliament i Funkadelic, od hippie svjetonazora preko rock eksperimenata do kasnijeg oduševljenja elektronikom. Ne baš. Prince je naime bez ograda prigrlio i disco revoluciju. Štoviše, s Princeom funk/disco opreka bitno prestaje. Upravo je on spona između klasičnog Chic modela (još vezanog za Philly soul orkestar) i kasnijeg new jack swing prevrata koji je integrirao hip hop u r’n’b. Neke od svojih najvažnijih nasljednika u crnim žanrovima Prince je direktno formirao. Predgrupa na turnejama su mu bili The Time (s velikanima Jimmyjem Jamom i Terryjem Lewisom za članove), a u pratećem bendu mu je svirao mladi Raphael Saadiq.
Ipak upadljivije, Prince je bio golema pop zvijezda. Kako mu je to uspjelo u periodu kada je po prvi put u dvadeset godina nastao golem jaz između r’n’b i pop Billboard top ljestvica? Sigurno je dio odgovora u njegovoj bliskosti s hard rockom. „Little Red Corvette“, najbolja i ujedno najčudnija rock pjesma osamdesetih, njegov je prvi MTV hit. Rokeri su ga prihvatili kao svoga (na način na koji nisu recimo Michaela Jacksona, „Beat It“ usprkos) jer, osim što svira sve instrumente i gitaru posebno dobro, rock čini integralni dio njegovog stila, a ne pomodni premaz. Ali budući da je ušao u rock preko Hendrixa, Prince je zarana prisvojio i srodne kontrakulturne stilove šezdesetih. Zato „Take Me With U“, „Raspberry Beret“, i „Pop Life“ zvuče kao idilični brak soula i baroque popa kakav su hipiji obećavali, ali nikada zapravo isporučili. Ipak, za popularnost u osamdesetima bila je presudna njegova synth pop dimenzija. Svi novi romantici su htjeli nešto poput „The Beautiful Ones“ u repertoaru a u takmičenje s „When Doves Cry“ nitko nikad nije ušao.
Razdvajanje Princea na žanrove potpuno je artificijelno. Važno utoliko što pokazuje koliko je utakmica paralelno igrao, i bitnije, u svima pobjeđivao. Mene je glazbeno formirao ali svejedno me njegova remek djela („Little Red Corvette“, „If I Was Your Girlfriend“) i dalje zbunjuju. Ima dubljih ostavština i moćnijih opusa ali nijedan zapravo sličan. Prince stoji sam u kanonu i ne, čak mu ni Bowie nije par.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
