Denverski folk rock trio objavio je nasljednika svog uspješnog prvijenca iz 2012. godine.
Kad je neobični trio koji umjesto bas gitariste ima čelisticu debitirao eponimnim albumom „The Lumineers“ 2012. godine, u trenutku galopirajuće popularnosti folk rocka koji je nakon inicijalnih uzleta Bon Ivera i The Fleet Foxes u arene i na stadione doveo jedan Mumford And Sons, bilo je jasno kako na tom valu novostasalih revizionista akustične struje rocka dolaze kao naručeni.
No The Lumineers nisu bili tek tako na brzinu sklepani bend koji je trebao uskočiti u trenutni pomodni val, iako se možda tako činilo. Naime, denverski momci Wesley Schultz (glavni vokal, gitara) i Jeremiah Fraites (bubnjevi, perkusije) osam godina su se kalili na pozornicama, a krenuli su se autorski baviti glazbom u pokušaju ispunjavanja emotivne praznine uzrokovane smrću Josha Fraitesa, Jeremiahovog brata koji je 2002. s 19 godina uzeo prekomjernu dozu droge. Čelistica i pjevačica Neyla Pekarek pridružila im se 2010. javivši se na njihov oglas na Craiglistu. Dvije godine kasnije s prvim albumom uleću na 2. mjesto Billboardove ljestvice.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=pTOC_q0NLTk[/youtube]
U neku ruku sudbina The Lumineersa podsjeća na put koji je u Velikoj Britaniji prošla grupa Keane, također trio neobične postave (bez gitare) s izvrsnim vokalistom, kojoj je bilo suđeno da se izvanžanrovski kali dok nije sebi ozidala dovoljno jaku nišu za proboj. The Lumineer bi se uvjetno mogao svrstati pod folk rock grupu, ali prije je u pitanju tradicionalistički nastrojeni folk bend koji kao i svaki slično nastojena grupa ili glazbenik koji obitavaju u Američkom stjenjaku zaziru od bilo čega što bi imalo moglo donijeti kolorit countryja, nedajbože bluegrassa.
Osnovna nit vodilja u pjesmama, ona koja u velikoj mjeri i objašnjava tako brzo pozicioniranje na top listama („Cleopatra“ je u prvom tjednu objave bila na 1. mjestu britanske top liste albuma), jest jednostavnost. The Lumineers ne kompliciraju, već se rješavaju svakog nepotrebnog balasta, čime su pjesme prohodne i pijevne. Kao da su pronašli školski način slaganja strofa i refrena od kojeg nisu odstupili ni na svom drugom albumu. U biti, „Cleopatra“ čini se još jednostavnijim od svog prethodnika.
Gotovo začuđuje od kojih elemenata je sastavljena jedna „Sleep On The Floor“ koja otvara album, kao što „Ophelia“ i „Cleopatra“ nakon nje ukazuju kako „Sleep On The Floor“ nije intro, već špranca jednostavnosti i prozračnosti po kojoj se izvrti ovaj polusatni uradak. Gotovo je ta ‘prozračnost’ bila i veliki imperativ za još četiri gostujuća glazbenika koji kao da su se također trudili da nimalo instrumentalno ne zakrče pjesme. No najvažniji moment je da tu nema banalnosti u izričaju. Aranžmani jesu podatni i pročišćeni, ali da Wesley Shultz tu nije na zavidnoj interpretatorskoj vokalnoj visini zadatka sve bi se srušilo kao kula od karata. Stoga je „Cleopatra“ istovremeno i pitki pop i solidno ugođen folk album koji nenametljivo šarmira naoko bez imalo pretencioznosti. „Cleopatra“ će vam jednostavno ukrasti pažnju bez da to i primijetite.
Jedini problem može biti u tome da nakon posljednjeg odsviranog takta u „Patience“, koja zatvara album, jednako brzo na nju i zaboravite.
Ocjena: 7/10
(Decca / Universal Music, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
