Možda je već dosadno pričati o Johnu Fruscianteu kao bitnoj kreativnoj karici grupe Red Hot Chili Peppers, pogotovo kad nije u njoj već sedam godina, no već drugi album bez njega to opet potvrđuje.
Nije John Frusciante bez vraga proglašavan vizionarom i gitarskim bogom novog kova. Bez njegovog ‘potpisa’ Peppersi su jednostavno nemoćni otvoriti novo kvalitetno poglavlje. Novi album „The Getaway“ (Bijeg) samo je novo bježanje od te činjenice i upadanje u matricu objavljivanja novog albuma kako bi se za tu milijunsku koncertnu mašinu otvorio razlog za odlazak na turneju.
„The Getaway“ je jasni uvid u to da je John Klinghoffer podkapacitiran za nametanja nekih novih vizura na način kako su to prije njega radili pokojni Hillel Slovak u prvoj fazi rada, Frucsiante u svim najznačajnijim fazama, pa čak i Dave Navarro koji je ostavio jasan pečat na albumu „One Hot Minute“. Na prethodnom „I’m With You“ se još moglo progledati kroz prste Klinghofferu koji je uskočio u jureći vlak jednog od najluđih i najpopularnijih rock cirkusa na svijetu. Na tom albumu se poput najboljeg zamijenskog gitariste držao Fruscianteovih formula poput nekog njegovog klona, no činjenica da se radilo o uratku na kojem je do tad odani producent Rick Rubin stukao najviše radnog vremena, a da je krajnji produkt bio diskutabilan jasno je ukazivalo na to da je uzbuđenje ishlapjelo. Rubinovo odbijanje učestvovanja na „The Getaway“ bio je još teži udarac.
Dakako nisu nipošto Danger Mouse i Nigel Godrich mačji kašalj, ali ruku na srce, osim što su komercijalno zapakirali i zapeglali Pepperse, nisu se upustili u ništa riskantno. A biti komercijalno zapakiran i nemati gitaristu koji će Anthonyju Kiedisu i Fleai nametnuti svoju viziju jest najriskantnija stvar koja se ovoj grupi može dogoditi. Jer nije Peppersima problem uhvatiti harmoniju, njima je potreban član koji je u stanju dekonstruirati tu harmoniju i složiti situaciju u kojoj će Anthony ‘devet života’ Kiedis svojim šarmom i instinktom cijelu stvar učiniti primamljivom i onom soju publike nesklonom i rocku i funku. Svi znamo da je Kiedis frontmen, a ne pjevač, a takvi moraju biti gurnuti u vatru da bi iz njih iscurila esencija, a nipošto im sevirati harmonične skale, jer jebiga, on pjevač neće postati.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=qJ_Tw0w3lLA[/youtube]
„The Getaway“ kao da ima upravo tu potonju i uzaludnu misiju, gurnuti Kiedisa u prvi plan kao vrsnog vokalistu nakon što 33 godine to nije bio i u što se i uživo mogao uvjeriti svatko tko je bio na njihovim koncertima. ‘Dobitna formula’ pronađena je u već klasičnom RHCP mid-tempu u kojem se može koketirati sa svime pa čak i s disco nasljeđem, kao što je i Anthony tu u ‘sigurnoj’ baladnoj zoni. I tako se onda otvara prostor za priče o zrelosti, ali i o dosadi.
I stvar se tako skoro nepromijenjena kotrlja od uvodnih „The Getaway“ i „Dark Necessities“, a čak je i treća „We Turn Red“ samo zamaskirana balada iako je Chad Smith otvara bonhamovski gromko, što sve upućuje na to kako je RHCP najveću inspiraciju pronašao u albumu „By The Way“ iz 2002. godine. No problem je što se ni nakon nekoliko preslušavanja ovog albuma ne naziru puteni i potentni eventualni singlovi (koji su grupi oduvijek bili potrebni, bez zavaravanja). Nimalo nije ohrabrujuće kad recentni singl „Dark Necessities“ još zvuči kao najbolji izbor iako je prilično bezlična.
„The Longest Wave“ i posebno e-yo-e-yo „Goodbye Angels“ uistinu zvuče sramotno neinspirirajuće, tako da nakon njih osrednja „Sick Love“ još zvuči super zahvaljujući šarmantnom Fleaovom šetajućem funky basu, ali opet isti sklop pjesme u kojoj vokalno Anthony počne polu-poletno, a refren se pretvori u baladu. Identičnu formulu nudi bljedunjavi disco broj „Go Robot“ dok se na „Feasting On The Flower“ u potupnosti gubi slušateljska pažnja u tom ‘jedno-te-isto’ ozračju, a tek je polovica albuma u pitanju.
Naredna „Detroit“ još više pogoršava situaciju, kao da usporeno slušate neku funk pikanteriju s legendarnog „Blood Sugar Sex Magik“ albuma, dok s druge strane nemate nikakvu želju pogledati tekstove posvećene gradu kojeg je američki kapitalizam devastirao, jer nekako ni nevjerujete da se RHCP kao proizvod uopće takvim temama želi baviti. „This Ticoderonga“ kao najžešći broj na albumu sklepana je od uistinu prebanalne nosive gitarske teme, koja nije ni tema, ni rif, već obični rikošet po žicama, i ne, niti je fora, niti je hrabro, tu već jednostavno žalite bend. A taj bend nakon toga potpuno uspori s „Encore“ i „The Hunter“. U njima Anthony zvuči kao da mu je najteže u životu. Nakon svega odslušanog mu apsolutno i vjerujete da je tako. I dok oproštaj slijedi s njegovim snom o samuraju „Dream Of Samurai“ teško je ne pomisliti o samurajskom kodeksu samokažnjavanja neuspjeha, iako ta posljednja pjesma još najviše i zaslužuje biti na ovom albumu jer zorno predočava kaos u kojem se grupa nalazi.
„The Getaway“ je glazbeni kaos nadrealnog karaktera koji je nevješto zabašuren bacanjem neke ‘cool’ prašine u oči i trebalo ga je izbjeći po jednako tako nadrealnoj Grunfovoj maksimi: „Bolje časno pobjeći, nego nečasno izgubiti bitku”.
Trebali su pobjeći, a ovo ne snimiti. A ako im se i sviralo, dovoljnu su veliki da su mogli na turneju i bez novog albuma. Metallica to već radi godinama. Fanovi to prije oproste, nego loše albume.
Ocjena: 5/10
(Warner Bros / Dancing Bear, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
