‘Where are my Croatian People?’, svako malo je vikao Maxim s pozornice, a devet tisuća duša vraćalo mu je hukom odgovor u uzavreloj atmosferi i večeri na velikom parkiralištu na Jazinama. Britanski veterani elektronske scene uzdrmali su u petak 1. srpnja oduševljenu publiku tijekom nešto manje od sat i pol nastupa i gromoglasno označili početak nove ljetne sezone partijanja po jadranskoj obali.
Da, bilo je itekako gromoglasno i sve priče o snazi njihova vlastitog zvučnog sistema pokazale su se istinitima već s početkom koncerta kad su bas frekvencije udarile na svima dobro znanoj „Breathe“. U biti bio je to najbolji i najsnažniji zvuk koji su The Prodigy imali do sada, ako se gledaju svi njihovi nastupi u Hrvatskoj, čak i kad je riječ o posljednjem Terraneo festivalu održanom 2013. godine.
Uz to je i pozornica bila najmasivnija do sada, doslovce u svim gabaritima veliki festivalskih pozornica. Zvuk savršen od prve do posljednje sekunde, a Liam Howlett, Keith Flint i spomenuti Maxim u ljudstvu pojačani s bubnjarom i gitaristom. Pravi punk rock electro party nemilosrdnog pumpajućeg ritma i showa u kojem je The Prodigy punih 26 godina od osnutka jasno dočarao da je svojevrsni otok za sebe na današnjoj elektronskoj plesnoj sceni.
Odmetnici velikog kalibra koji se jasno drže postulata svojih underground korijena, a opet njih act posjeduje i sve elemente koji se primjerice očekuju i od velikih rock izvođača, što ih dakako čini neuklopivima u sve moderne EDM festivalske i stadionske masovke.
Njihov divlji temperament je u Zadru došao „kući“, jer ako nečeg ne nedostaje Dalmaciji to je također temperament. „Firestarter“ je tako donio i atmosferu s nogometnih stadiona kad su se upalile prve bengalske vatre, a opet su se palile na „Voodoo People“, zatim „Smack My Bitch Up“ kojom je završen službeni dio koncerta, kao i na ispraćaju benda s pozornice uz stišavajuće zvuke „Out Of Space“. Iako su pobrojani momenti ujedno bili i vrhunci nastupa, savršeni napadi stroboskopskog zida na okupljene i Maxim sa svojim „Where are my Croatian People?“ nisu dozvoljavali pad tenzija ni u ,većini okupljenih, manje poznatim poglavljima poput „The Day Is My Enemy“, „Run With Wolves“ ili „Invaders Must Die“.
Uzavreloj atmosferi i priličnoj natiskanosti plesača u prvoj polovici velikog open air auditorija išao je u prilog i ‘old school’ moment nepostojanja video zidova – tko je želio vidjeti što se događa na pozornici morao je prići bliže, dok plesačima u pozadini (koja je bila dodatno ozvučena) ništa nije nepotrebno odvlačilo pažnju, što je svakako bio još jedan plus ovog grandioznog tuluma koji se nipošto nije mogao pretvoriti u ‘tv prijenos’.
The Prodigy i dalje nude i otrov i ozdravljenje… A nabrijani su kao da su jučer startali karijeru.