Novi album freak-folk prvaka izlazi tek krajem rujna, ali mi vam donosimo uranjeni pogled na izdanje koje će promovirati na SuperUhu u kolovozu.
Interes za freak-folk doživljavao je jedan od svojih vrhunaca prije desetak godina upravo kada je prvak pravca Devendra Banhart objavio svoj odlični album “Cripple Crow”. No, na albumima koji su uslijedili nemoguće je bilo ne zamijetiti značajan kreativan pad. Manji dio publike izgubio je interes za Devendru već na slabijem “Smokey Rolls Down Thunder Canyon”, a njegovoga nasljednika “What Will We Be” Pitchfork je doslovno pokopao sa čistom četvorkom (od deset).
Banhartu je trebalo četiri godine da se sabere i donekle kvalitetom vrati na stare staze, a četiri godine nije malo za autora koji je 2004. godine objavio čak dva albuma sa po 16 pjesama “Rejoicing in the Hands” i “Niño Rojo”. Ali to mu je uspjelo s prošlim albumom “Mala”, na kojem je ponovno zvučao opušteno i zaljubljeno. Da je kreativna blokada stvar prošlosti postaje još jasnije na njegovom novom slbumu “Ape In Pink Marble”, koji će službeno biti objavljem tek krajem rujna, no mi objavljujemo ranu recenziju povodom Devendrina gostovanja na festivalu SuperUho koji se ove godine po prvi put održava u Primoštenu.
Album otvara melakolična balada “Middle Names” koja je odabrana ujedno kao i najavni singl, a riječ je o krhkoj akustičnoj pjesmi koja ambijentom zaziva Nicka Drakea ili Becka u fazama “Sea Change” i “Morning Phase”. To je prevladavajuća atmosfera i na ostatku albuma, ali Banhart pjesmama dodaje taman dovoljno optimizma ritmom i melodijom da bi ukupan dojam albuma bio onaj vedrine i pozitive, za razliku od ranije spomenutog tmurnog “Smokey Rolls…”
Album donosi trinaest pjesama, što se u usporedbi s ostalom produkcijom u ovo vrijeme čini pozamašnim brojem, no u kontekstu Devendrine je diskografije ovo album s najmanje pjesama dosad. Na prvoj polovici albuma smješteni su svi oni bolji i razigraniji momenti, čiji se neporecivi šarm (“Good Time Charlie”, ali pogotovo “John Lends a Hand”) ponovljenim slušanjem uvlači pod kožu poput dima, uz iznimku “Saturday Night” koja se ističe na B-strani inače načičkanoj laganijim i manje upečatljivim materijalom, a tu je i još jedna balada, “Linda”, koje svoje bolno milozvučje crpi s izvora na kojima se Nick Drake susreće možda čak i s “Blue Valentines” Toma Waitsa.
Sjajno je što ćemo Devendru prvi put imati priliku vidjeti u Hrvatskoj u fazi karijere u kojoj svakako doživljava novi kreativni zamah i piše pjesme koje spadaju među njegove najbolje.
Ocjena: 7/10
(Nonesuch / Dancing Bear, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
