Jedan od najznačajnijih rock bendova današnjice priuštio je sinoć publici u Tvornici kulture finalno zadovoljstvo.
Reunioni se gotovo uvijek rade kad glazbenicima ponestane novaca. Gotovo uvijek. Ali ima jedan mali postotak slučajeva kad se stara ekipa okupi kako bi rekla nešto novo i uistinu učinila kvantni pomak u svojoj karijeri. Njujorški Swans upravo spadaju u taj mali postotak, a ako se ide još dalje, može se slobodno reći kako je to jedno od najsmislenijih ponovnih okupljanja svih vremena.
Te 2010. godine Michael Gira i društvo oko njega bili su samo kap u moru ponovno okupljenih veterana na sceni. No kroz četiri albuma koja su uslijedila u narednih šest godina („My Father Will Guide Me up a Rope to the Sky“ iz 2010., „The Seer“ iz 2012., „To Be Kind“ iz 2014. i „The Glowing Man“ iz 2016.) potpuno je jasno da je od Swansa iz prošlog stoljeća ostalo samo ime kao poveznica, dok je unutar strukture bila potpuno pomaknuta paradigma; Gira je uspio probiti okvire dekade kao glazbene odrednice načinivši vanvremenski opus rocka kao intrinzično motivirane filozofije koja je kao takva i u svojoj izvedbi potpuno lišena svih okvira i okova.
Swansi su kako na albumima, tako i na koncertima (na kojima uistinu trebamo biti zahvalni Žednouhima, jer nas Swans niti jednom nisu obišli od ponovnog okupljanja, što je uzimajući u obzir okolnosti, uistinu raritet za ove naše prostore) potpuno razbijene i fragmentirane slike stapali u snažne pulsirajuće cjeline u kojima nikad nije bio važan stil, već stvaranje iskričavog primordijalnog impulsa tijekom ‘redovnih’ i ritualnih dva i pol sata odašiljanja nepatvorene energije prema publici.
Još važniji moment ovog perioda djelovanja je Girina svjesnost o gašenju koncepta na njegovom vrhuncu. „The Glowing Man“ upravo je taj vrhunac, grande finale, trenutak kada treba spustiti zastor, bar do novog perioda buđenja neke nove inspiracije, ili nikad. Gira je također i više nego svjestan da sa 62 navršene godine vozi po rubu „energetske učinkovitosti“ koncertne emisije Swansa. Dublja starost tako nešto ne dozvoljava. Stoga način da ove jeseni uslijedi oproštaj od publike na neodređeno vrijeme podsjeća na onaj ultimativni rokerski moment iz Thompsonovog „Strah i prijezir u Las Vegasu“ kad odvjetnik Gonzo želi okončati život strujnim šokom u kadi u trenutku posljednjeg i najjačeg vrhunca pjesme „White Rabbit“ Jefferson Airplanea.
Da su Swans napravili uistinu veliki pomak moglo se svjedočiti i na jučerašnjem oproštajnom koncertu od hrvatske publike u Tvornici kulture, jer u redovima pred pozornicom su prevladavala mlada lica, a u manjoj mjeri stariji nostalgičari. Upravu tu leži i opravdanost svega onoga učinjenog od 2010. naovamo, Swans su ‘pogodili žicu’ nove generacije novom koncepcijom, dok su mostovi s prošlošću uspješno spaljeni.
A kako je oproštaj izgledao sinoć?
Za ono malo „slučajnih padobranaca“ (kojih je uistinu bilo malo), a privukla ih je riječ „oproštajna“ bilo je to prisustvovanje agoniji čovjeka kojeg dva i pol sata gazi beskrajno krdo bizona, u početku sporijim tempom, a u završnici u stampedu. Za one koji su znali po što su došli bilo je to šest pjesama koje su im se do kraja života urezale u pamćenje.
Bilo bi preslabo reći da je glazbena fuzija Swansa rock s elementima jazza, to je prije sudar ekstrema, nešto kao da ECM stil susreće hardcore, kao da se nečujni lepet krila leptira oponaša motornom pilom uključenom u pojačalo. Jest da zvučna tehnologija danas možda i može uspjeti to snimiti i pojačati da bude čujno ljudskom uhu, ali, pogađate, u takvim ekstremno pojačanim glazbenim okolnostima bi i povjetarac koji puše preko trave zvučao kao grmljavina. To su Swans.
Uvodni „čvor“ („The Knot“) pulsirajuće je raspetljavan skoro sat vremena dok je Gira prvi put prišao mikrofonu pola sata nakon početka koncerta. Bio je to početak koncertnog rituala; jednosatno karmičko čišćenje publike od vanjskog svijeta i podešavanje ‘kazaljki’ na ritam udisaja i izdisaja Swansa, izmicanje vremensko-prostornog kontinuuma poput tepiha ispod nogu svih koji su se obreli u Tvornici. A potom je uslijedio jednoipolsatni trans u koji su na „Screen Shot“, „Cloud Of Forgetting“, „Cloud Of Unknowing“ postepenu upadali prvi redovi, da bi s „The Man Who Refused To Be Happy“ i posljednjom „The Glowing Man“ trans hipnotički usisao ostatak dvorane.
U biti, bio je to trance party iz pakla, lavina ritmički precizne buke pred kojom se nije moglo pobjeći, lavina kojoj se samo moglo prepustiti, erotični monstrum, ejakulacija grmljavine koja gravira nove vrijednosti po pitanju onoga što glazba uistinu može učiniti čulima. A najvažnija od svih lekcija je sloboda. Sloboda koja krši sve okove i stvara nova pravila. Sloboda kao ultimativno nadahnuće koje je kreiralo nove Swanse i koji su u proteklih šest godina dokazali jedino to koliko su jaki okovi onih koji ih drže preekstremnima.
Sinoćnji nastup bio je oproštaj pravih šampiona pred jednako tako šampionski raspoloženom publikom. Swans, veliko Vam hvala!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
