Bristolska trip hop legenda je sa svojim sastavom u nepunih godinu dana još jednom posjetila Hrvatsku. Sinoćnji rendez-vous dogodio se u zagrebačkoj Tvornici kulture, dok je večerašnji zakazan za riječki Pogon kulture.
U koliziji su bili jazz, pop, funk, discobeat i heavy metal, a srce i stav bili su pankerski. Je li to trip hop 2.1 manje je važno od toga koliko je sve skupa spretno i efektno složeno sa snažno odaslanom porukom, i koliko objedinjuje jednu ideju i osjećaj prihvaćanja iste kroz svjesno ili nesvjesno gibanje pa i potpunu opijenost ritmom.
Trickyjev Skilled Mechanics potpomognut bass i synth loopovima te nasnimljenim vokalima pjevača koji su mu gostovali na studijskim izdanjima iako je vizualno samo oskudni trio na bini, masivan je u zvučnoj slici. U Velikom, ali pregrađenom, pogonu Tvornice kulture podijelio je mišljenja prisutnih. Dok je dio publike uživao u ‘filmskom’ gradacijskom ritmičnom i skoro dvosatnom glazbenom putovanju, nekima se nije svidjela njegova playback poza na tuđe vokale koji su se čuli s matrice. Ali nije li čest slučaj da dobru ideju prate ograničena sredstva? Osobno gledano, Trickyjeva priča sa Skilled Mechanics je toliko jaka da je mogao taj ritual izvesti i gol kraj plemenske vatre i u pratnji tko zna kakvih primitivnih udaraljki i opet bi bio u stanju prenijeti poruku i odaslati tuđe misli na transcedentno glazbeno putovanje.
Tražiti od njega neko virtuozno pjevanje potpuno je besmisleno dok puno snažniju emociju pronosi mumljajući, jecajući i u grčevima „veslajući“ s dva mikrofona kao roblje okovano na galiji kapitalizma. Kontinuirani uzvici „pain“ i „breed“ gotovo bili koncertni lajtmotiv, obzirom da su pjesme „How’s Your Life“ i „Here My Dear“ udarala mastodonski težak tempo, dok je Tricky u plesnom transu rastezao i razvlačio potkošulju na sebi.
Njegova stage karizma iscrtavala su u nizu spojenih suprotnosti; mračnih stihova koje izgovara umorni pravovjerni propovjednik iz čije duše je istisnuto svjetlo dok se tijelo grčevima opire tami punom snagom. Nije te večeri bio Superman, ali je bio heroj, kako uostalom i idu riječi u pjesmi „Hero“ koju sinoć nije zaobišao. Glazbeno je također sa Skilled Mechanics stvarao snažne kontraste, primjerice kada je nakon gotovo rammsteinovskog juršnog ritma s narednom „My Funny Valentine“ zaigrao sjetno i mekano – kao da je tog trenutka cvijet pao na poselju. Istovremeno mazno i dopadno, ali opet distancirano i ironično stavljajući taj jazz evergrin u jedan sasvim novi kontekst – kontekst združenog umjetničkog performacea, društvene kritike i partyja.
Nisam bio na prvom koncertu u Močvari s početka godine da bih mogao povlačiti paralele, no sinoć je to bio koncert nakon kojeg se izlazi i sa zadovoljstvom i s nekim mislima koji poput crva ruju, jer bilo je nečeg uistinu apokaliptičnog u nastupu. Tama je dominirala, čak i u vizualnom smislu. Oskudno plavičasto i crveno svjetlo na pozornici samo je iscrtavalo konture izvođača. Nemoguća misija za svaki fotografski pokušaj u takvim ‘noćnim’ uvjetima uhvatiti lice crnog predvodnika tih ‘plaćenih ubojica’.
Trickyjeva poruka tu je sasvim jasna; neke stvari treba doživjeti, a ne samo vidjeti.