Razgovor s poznatom komičarkom nekoliko sati prije šibenske promocije njezine treće knjige ‘Jesi online?’.

Marijana Perinić, šibensko-zadarska stand up komičarka sa zagrebačkom adresom, imala je samo jedan uvjet pri dogovaranju intervjua – morali smo ga obaviti što bliže moru. Sjeli smo na nekih desetak metara od ruba šibenske rive i s iznenađujuće jakim suncem u očima pokušali dogovoriti temu s kojom ćemo otvoriti razgovor. A njih je koliko hoćete: tri napisane knjige (“Gore ne može”, “Šaka suza, vrića smija” i “Jesi online?”), talk show “Ženske priče”, redovni comedy show “Štiklom u mozak, loptom u dupe” i, naravno, njezina imitacija predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja ju je proslavila nadaleko. Nakon što smo se složili da je Željko Pervan i dalje najduhovitiji Hrvat, Marijanu je počelo mučiti ono što muči svakog tko promovira knjigu u Šibeniku: hoće li na predstavljanje njezine zadnje knjige “Jesi online?” itko doći?

– Ne znam je li 18 sati malo prerano… Ljudi rade popodne, to uvijek zaboravljam.

U Šibeniku ima mala, ali nepokolebljiva kritična masa koja uvijek dolazi na kulturne događaje.

Dobro, doći će mi i cijela familija.

Znači, imaš sigurnih dvadeset ljudi.

Da, i još neke prijateljice iz srednje. Bit će okej. Snimaš već, jel? Ajd’ pitaj…

Evo, okupili smo se zbog tvoje današnje promocije knjige “Jesi online?” u Šibeniku. Na promociji ćeš imati i voditelja, mada sam pretpostavljao da će to biti nekakav polu-stand up…

Ne, ne, ne želim miješati to dvoje. Kad je knjiga vezana uz stand up, onda to i bude stand up promocija. Takva je bila prva, “Gore ne može”. Druga “Šaka suza, vrića smija” je bila u formi dnevnika, a ova nova pokriva komunikaciju na društvenim mrežama. Tako da nema smisla da na promociji imam komičarski nastup.

Krenulo te s tim knjigama, a još si prije koju godinu pohađala radionicu u Centru za kreativno pisanje…

Ma počela sam pisati prije desetak godina, napisala sam neki članak “Kako pilića preodgojiti u tigra”.

Gdje je to bilo objavljeno?

U Večernjem listu. Poslala im, oni objavili, dobila sam i neke pare…

U davna vremena kada je u medijima još postojao budžet za vanjske suradnike…

Eh da. Pisala sam i neke putopise, a imala sam potrebu pisati još i više. Tada sam upisala tečaj u Centru za kreativno pisanje 2009., gdje sam upoznala Milanu Vuković Runjić koja se oduševila tim mojim tekstovima. Dala mi je šest mjeseci da napišem petnaestak priča i mislim da sam ih predala mjesec dana prije isteka roka. I, jebote, ona mi objavi knjigu.

Lukavo je to bilo s tvoje strane. Mentorica ti je bila vlasnica izdavačke kuće, a urednica druge knjige ti je Jagna Pogačnik, rigorozna književna kritičarka.

Da, ne može se protiv mene. Ali zbilja, nijednu lošu kritiku nisam dobila. Neka uđe u zapisnik da ću i tebi pokloniti knjigu. Moram se osigurati…

Važi. Knjiga “Jesi online?” napisana je uglavnom u formi chata…

Da. Pet baba se stalno dopisuje preko mobilnih aplikacija.

Moderni “Seks i grad”?

Lokalni “Seks i grad”. Jedna je singl, druga je vječna udavača, treća samohrana majka, četvrta razvedena, a peta je lezbijka čija je cura Srpkinja. E sad, da ne ispadnu alapače, nego da bude nekakva dubina, počela sam pokrivati sociološke teme, političku situaciju, korupciju, nepotizam, nacionalizam, homofobiju… Ma neću ti sad sve otkrivati. Kad pokrivaš takvu društvenu priču, u kombinaciji s muško-ženskim odnosima, dodaš malo humora i autoironije, onda to bude to. Svi se mogu naći u tim pričama, pogotovo žene koje su samohrane majke u kasnim tridesetima i koje nitko ne doživljava, ili su rastavljene u malim sredinama, pa su odmah kurve.

Misliš da je to još uvijek tako?

Mislim da ipak nije. Takvo je razmišljanje, srećom, ostalo u vremenu naših roditelja. Bolje je biti rastavljen, pa sretan sam sa sobom, nego biti s budalom do kraja života, jer “što će ljudi reći”… Uglavnom, svaka od mojih junakinja ima svoju priču i sad je to sve trebalo zapetljati, a najveći mi je problem bio kako to sve otpetljati. Htjela sam da knjiga ima poruku da je društvo postalo sjebano, kako se svi tipkamo, pravimo se da smo bliski…

Znači, to je kritika današnjeg načina komuniciranja?

Velika kritika. Moderna tehnologija je okej, donekle je zbližila ljude, ubrzala poslove, ali tu treba stati. Sviđa ti se frajer s kojim se dopisuješ? Super, nađi se s čovjekom na kavi nakon sedam dana, nemaš se ti što s njim tipkati godinama. Gubiš vrijeme. Zašto prije svakog izlaska slikaš selfie k’o patka i onda tražiš lajk? U problemu si, jer tražiš svoje vrijednosti kroz lajk. Lajkam i ja svaku glupost, ali se trudim minimalizirati doživljaje na Facebooku.

Dobro, no ipak ti svoj uspjeh i prepoznatljivost duguješ društvenim mrežama.

Istina, uglavnom YouTube. Moje imitiranje predsjednice mi je donijelo prvi veći regionalni uspjeh. Onaj video gdje sam imitirala njezin pobjednički govor, taman prije njezine inauguracije, to je 400 tisuća ljudi pogledalo u roku od pet dana. Ali visjeti na Fejsu cijeli dan i beskonačno skrolati ekran, to je već gubljenje kontrole nad životom. Mislim da je bilo najbolje ono vrijeme kad si morao ići kući na internet, pa se spajati na mrežu nekoliko minuta uz onaj pištavi zvuk…

Može biti. Ali tada još nije bilo ni YouTubea niti Fejsa.

Izračunala sam da ako visiš dva sata dnevno na internetu, gubiš mjesec dana života.

Godišnje?

Da. S tim da ljudi vise po cijeli dan, a ne samo dva sata. Mislim da nismo normalni, a i nema nam pomoći. Sve generacije su postale ovisne, nije to samo problem mladih. Tako da bi poruka knjige bila – više gledanja, manje tipkanja.

Sve tvoje knjige imaju intenciju biti duhovite. Kolika je razlika između duhovitosti u stand upu i pisanja na papir?

Puno je lakše biti duhovit i pametan kad pišeš. Kad je ispred tebe dvjesto ljudi i kamere, onda je to već nešto drugo. U stand upu imaš pravila; tri lajne uvodnika koje moraš zaključiti forom. Postoje formule pisanja stand up nastupa, to se sve uči. Nismo mi vicomati, mi bismo trebali dati poseban komentar na svijet oko nas.

Ustvari, viceva tu ne smije ni biti.

Vicevi se ne smiju pričati i ne smije se krasti tuđi materijal. Mada komičari puno kradu i prevode tekstove stranih komičara, poput Louisa C.K.-ja i Ellen DeGeneres. Ako te uhvate da si fejk, to se pročuje i pada ti rejting. Nemam takvih potreba, zašto bih ja skidala Ellen DeGeneres, ako imam mater, ćaću i babu u Vrpolju, a oni su smiješniji od nje. To odlično prolazi u Zagrebu i Beogradu. Recimo, nedavno sam u Subotici imala najbolji nastup ikad, njima je Dalmacija nevjerojatno zabavna i egzotična.

A Kolinda?

Kolinda nikome izvan Hrvatske nije zabavna, to ti je isto kao da netko kod nas imitira Vučića. Koga ovdje briga za njega…

Navodno seliš u Beograd?

Da, širim se. I fizički i poslovno. Bit ću ustvari na relaciji Zagreb-Beograd. Moj stand up tamo prolazi, knjige prolaze, pa zašto se onda ukopati samo na jednom mjestu? Planiram se okušati u Srbiji, Bosni, Makedoniji… Ljudi su svugdje gladni humora. Ali ta priča oko imitiranja predsjednice više nije na vrhuncu, uskoro će biti dvije godine od inauguracije. A više nije ni toliko inspirativna; sredila se, smirila je geste, nema više ispada u javnosti, pazi što priča, smršavila je, bolje se oblači, nema više ono pingvin odijelo… Sve je manje i manje materijala.

Što misliš, jesi li je, imitirajući je, predstavljala kao simpatičnu ili ispraznu političku figuru?

Pa, nemam pojma, ja sam samo govorila istinu. Koristila sam njezine fore, samo bih to malo karikirala. Koristila sam njezine riječi za vlastitu političku satiru; rekla je da ima 350 tisuća followera na Facebooku. Pa koga to briga, imaš isto toliko nezaposlenih.

Je li bilo kakvih neugodnih situacija zbog imitiranja predsjednice?

Nikad. Nitko mi niti na ulici nije ništa dobacio. U inbox mi tu i tamo netko nešto napiše, kao kako se usuđujem našu predsjednicu i tako… Očekivala sam sve i svašta, ali jednostavno nitko ništa. Ili barem poziv iz njezina Ureda.

Kakav poziv očekuješ?

Bilo kakav. Slala sam ja njoj poziv, nije se odazvala. Pozvat ću je i da mi bude gošća u mom talk showu “Ženske priče”. Možda se žena i pojavi. Mislim da bi joj to bio odličan PR potez, pokazala bi da nema problema s humorom.

Ne čini se baš da ima smisla za humor.

Tako izgleda, ali možda se varamo.

Naši su političari ustvari poprilično zahvalni za komičarski materijal.

Politička situacija je još uvijek zahvalna, mada ne mogu prežaliti vrijeme kad su vladali Orešković, Karamarko i Kolinda. Tim, Tomek i Koli. To je bilo ludilo, radili smo parodiju parodije. A sad gle ovog Plenkovića, fin je, nemaš se za što uhvatiti. Jedino za Pernara, on je sad glavni redikul. Milanovića više nema, Keruma nema, cijela nam je scena nestala.

Ima li u pravilima o stand up nastupu i savjet što činiti kad ti se nitko ne smije?

Nema. Poklopiš se ušima, utekneš sa scene i pitaš se što je meni ovo trebalo. Događa se to i najboljima, nitko ne može biti stopostotno samouvjeren u svoj talent. Publika ne laže i nikad u njoj nije problem.

*Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute