Odmjeren, inteligentan, emotivan, subverzivan, revolucionaran, prostorno i vremenski objedinjujuć, duboko zakopan u tradiciju, vizionarski kamen temeljac jednog novog mainstreama , savršeno prezentiran i bolno iskren. Album ‘Damar’ je glazbeno remek djelo.
Amira Medunjanin uspjela je u onome što je izvan dosega mentalnog poimanja balkanskih društveno-političkih vrhuški. Dapače, ako su te vrhuške rak rana, Amira je lijek, ako nas one devastiraju, Amira budi duboko suosjećanje, ako se zbog njih patimo, Amira nam i u toj patnji pruža ljudski dignitet, ako je cijeli Balkan distopijska deponija Europe, Amira donosi ljepotu na koju nisu imuni ni oni koji nas izvana tako doživljavaju i vjerojatno se čude čulnoj estetici koja dolazi s prostora naizgled lišenog svake estetike. No, ne treba mistificirati lik i djelo. Treba ga objasniti.
Odmjerenost nije karakteristika samo ovog albuma Amire Medunjanin, dapače, to je svaki koji je snimila dosad, ali nakon postignute slave, „Damar“ dolazi kao posebna potvrda tog nastojanja. Odmjerenost je u diskografskoj povijesti ovih prostora bila desetljećima nepoželjna u svemu što se doticalo folk tradicije. Turbo folk je neumjerenost samo dodatno pojačao izbrisavši i najmanju primisao o estetici i poštivanju tradicije. Na „Damaru“ je gotovo opipljiva ta artistička odmjerenost u kojoj Medunjanin poput ženskog pandana Nicka Cavea izvlači bisere iz davno zaboravljene škrinje narodnog blaga. Nema gramzivosti, samo veliko poštivanje prema materiji. Iako je upravo ona u prvom planu, niti u jednom trenutku to ne potencira. Mnogima je pokazala da se u glazbi može biti dama.
Izbor tradicijskih pjesama iz Bosne i Hercegovine, Makedonije i Srbije u kombinaciji s dvije odabrane recentne autorske koje potpisuju Damir Imamović i Marija Karaula Krznarić inteligentno nudi dobar omjer tzv. tradicijskog best of pristupa i otvaranja vrata novim vrijednostima.
Amira Medunjanin nerazdvojiva je od emocije izvedbe. To je emocija u kojoj je svaka otpjevana pjesma gotovo njena. Gledano od taktilnosti, preko decentnih intervencija u tonalitete čime ono tradicionalno preoblikuje u moderno i do danas neotpjevano, odnosno, svoje, do senzibiliteta kojim objedinjuje naizgled neobjedinjujuće.
U tom objedinjavanju (naizgled) neobjedinjujućeg leži subverzivna crta „Damara“. Album je to koji prostorno spaja mimo svih političkih granica, koji govori o zajedništvu, pjevanju pjesama s ove i s one strane planine (koja je pjesniča slika za granice). Album koji evocira na obnavljanje veza kroz trajne vrijednosti i uviđavnost i empatiju prema krhkosti naših bivstava. Nimalo nije slučajno što „Damar“ otvara „Pjevat ćemo šta nam srce zna“ i zatvara katarzična sedmominutna „Ah, što ćemo ljubav kriti“ koja je ponuđena kao bonus, a ustvari je neodjeljivi grand finale.
Revolucionarnost leži u tome što je spoj sevdaha i jazza na „Damaru“ zaživio kao prirodni spoj. Ne samo gledano kroz glazbene elemente, već i kroz stapanje ta dva glazbena identiteta oprečnih vrednota. Nema jazz albuma na kojima progovara metrika sevdaha u kojoj već nakon prvog izgovorenog i otpjevanog stiha se ostavlja prostor u kojem slušateljeve emocije trebaju tek buknuti na ono što su uši upravo čule, kao što nema takvog sevdah albuma u kojem se klavir počesto tako prirodno i nenametljivo igra stranim harmonijama koje su u potpunoj suprotnosti melodije koju gotovo a capella izvodi pjevačica, a da to sve skladno ‘diše’ kao da je izmišljeno prije stotinu godina, a ne da je riječ o revolucionarnom eksperimentu koji bi da je nemušto izveden izgubio uporište na obje strane.
Upravo stoga je „Damar“ prostorno i vremenski objedinjujuć. On je nevjerojatan glazbeni splet okolnosti koji je mogao nastati isključivo ovdje na Balkanu, a nastao je ‘danas’, inspiriran ovim vremenom i svime što to vrijeme nosi. Zato je toliko jednostavno prijemčiv izuzetno širokom sloju slušatelja i pored svoje začkoljaste kompliciranosti u pozadini. To nije album iz prošlosti iako se bavi tradicijskom glazbom, to je album oživotvorenja tradicije na najbolji mogući novi način.
Ako to nije vizionarski kamen temeljac jednog novog mainstreama, onda je teško reći što bi to uopće moglo biti u ovome trenutku. S ovakvim albumom nema tih vrata koja se u glazbenom svijetu ne mogu otvoriti. I tu se uistinu govori o amplitudi mainstreama u svakom pogledu. Dakako, tako nešto i treba biti naš mainstream.
Za tako nešto napraviti i savršeno prezentirati, kao da je u pitanju spontani proces disanja, nije samo dovoljno biti vanserijska i vizionarski nastrojena pjevačica, treba imati i jednako tako vanserijski vizionarski nastrojen sastav. A to su redom Bojan Zulfikarpašić i Boško Jović kao dugogodišnja pouzdana pratnja s kojima su izvrsno ‘prodisali’ već dokazani asovi hrvatske glazbene scene Ante Gelo i Zvonimir Šestak.
No i vrhunska postava često zna vrhunski ‘udaviti’ pretencioznošću. Da ovaj album nije i bolno iskren, vjerojatno bi i to bio jedan od mogućih ishoda, a ovako će čas stisnuti srce, čas otpustiti bol kroz ugodu, a s boli i tugu i sjetu. A možda i osjetite i neki tinjajući ponos iz podruma duše što ste rođeni na Balkanu i što možete razumijeti i osjećati tako jako ovaj zvučni impuls koji vraća osjetilni ljudski dignitet u ovoj okolini sveopćeg i sveprisutnog poniženja.
Ocjena: 10/10
(Aquarius Records, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
