Bob Dylan je 10. prosinca službeno i u odsutnosti primio Nobelovu nagradu za književnost, a na ceremoniji u Stockholmu njegov je govor prihvaćanja umjesto njega pročitao američki ambasador u Švedskoj, Azita Raji.
Pismo Boba Dylana:
Dobro veče svima. Najtoplije pozdravljam članove Švedske akademije i druge uvažene prisutne goste večeras.
Žao mi je što osobno ne mogu prisustvovati ceremoniji, no molim vas, znajte kako sam s vama duhom i počašćen što ću primiti tako prestižnu nagradu. Nikada nisam mogao zamisliti da ću biti nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, zaista to nisam očekivao.
Od najranije sam dobi upoznao i čitao i upijao djela onih koji su smatrani vrijednima takve počasti: Kipling, Shaw, Thomas Mann, Pearl Buck, Albert Camus, Hemingway. Ove literarne gromade čija se djela izučavaju u školama, i koja su pohranjena u knjižnicama širom svijeta i o kojima se govori s poštovanjem, oduvijek su na mene ostavljala dubok dojam. Da ću se i osobno upisati na listu takvih, doista je neopisivo riječima.
Ne znam jesu li ovi spomenuti ljudi ikada uopće razmišljali o Nobelovoj nagradi, no pretpostavljam da svatko tko piše knjigu, pjesmu ili dramu bilo gdje u svijetu potajno sanjari o tome. Vjerojatno je taj san potisnut toliko duboko da ga možda uopće nisu ni svjesni.
Da mi je netko nekada rekao da imam i najmanju šansu dobiti Nobelovu nagradu, vjerojatno bih pomislio kako su mi šanse za to otprilike jednake onima da zakoračim na Mjesec. Tijekom godine u kojoj sam rođen i nekoliko godina poslije, na svijetu nije bilo osobe koju se smatralo dovoljno dobrom za dobije Nobelovu nagradu za književnost, stoga shvaćam da sam u vrlo probranom društvu, najblaže rečeno.
Bio sam na putu kada sam dobio ovu iznenađujuću vijest, i bilo mi je potrebno više od nekoliko minuta da je procesuiram kako treba. Počeo sam razmišljati o Williamu Shakespeareu, toj velikoj književnoj figuri. Pretpostavljam da je on o sebi mislio da je dramatičar i pomisao da piše književnost nije mu bila jasna. Njegove su riječi napisane za izvođenje na pozornici, namijenjene izgovaranju, ne čitanju. Kada je pisao Hamleta, siguran sam da je razmišljao o raznim stvarima, o tome koji su pravi glumci za te uloge, kako bi to trebalo biti postavljeno, želi li doista postaviti radnju u Dansku i slično. Kreativne su mu vizije i ambicije zasigurno bile najvažnije, no morao se pozabaviti i prizemnijim stvarima, poput financija, ili hoće li određena mjesta u gledalištu biti dovoljno dobra za njegove mecene, ili pak gdje će pronaći ljudsku lubanju. Mogao bih se okladiti da mu je zadnje na pameti bilo pitanje: je li ovo što pišem književnost?
Kada sam kao tinejdžer počeo pisati pjesme, pa čak i kada sam već počeo dobivati neka priznanja za svoje sposobnosti, moje su aspiracije za te pjesme imale svoje granice. Razmišljao sam kako će se čuti u kafićima i barovima, kasnije možda i na mjestima poput Carnegie Halla ili londosnkog Palladiuma. Ako bih i sanjario o velikim stvarima, mogao bih zamisliti kako uspijevam snimiti ploču i potom čuti svoje pjesme na radiju. U mojoj je glavi već to bila velika nagrada. Snimiti albume i čuti svoje pjesme na radiju značilo je da ste doprli do široke publike i da ćete i dalje moći nastaviti raditi ono za što se stvoreni.
I evo, već jako dugo radim ono za što sam stvoren. Snimio sam desetine albuma i svirao tisuće koncerata širom svijeta. Ali moje su pjesme onaj vitalni cenar gotovo svega što radim. Čini se da su pronašle mjesto u životima mnogih ljudi i u različitim kulturama, i zahvalan sam na tome.
No moram reći jednu stvar: svirao sam i pred 50.000 ljudi i pred 50 ljudi, i mogu vam reći da je teže svirati za 50 ljudi, jer masa od 50.000 ima jedinstvenu personu, za razliku od 50 ljudi. Svaka osoba ima svoj individualni, odvojeni identitet, svijet unutar samog sebe, mogu jasnije pojmiti stvari. Na kušnji su i tvoja iskrenost i njezin odnos s vlastitim talentom. Nije mi stoga promakla činjenica ni da je odbor za Nobela tako malen.
No, kao i Shakespeare, i sam sam prečesto zaokupljen i težnjom zadovoljavanja kreativnog i baratanjem svim onim prizemnim životnim stvarima, poput razmišljanja o tome koji su najbolji muzičari za koju pjesmu, snimam li u pravom studiju ili pak je li pjesma u pravom ključu. Neke se stvari nikada ne mijenjaju, čak ni nakon 400 godina.
No nikada se nisam upitao jesu li moje pjesme književnost. Stoga, zaista zahvaljujem Švedskoj akademiji, i na tome što su odvojili vrijeme da uopće razmotre to pitanje, a konačno i na tome što su došli do tako predivnog zaključka.
Moje najljepše želje svima,
Bob Dylan
Na ceremoniji dodjele nagrada u Dylanovoj je odsutnosti umjesto njega nastupila Patti Smith, njegova dugogodišnja prijateljica. Ona je u pratnji simfonijskog orkestra izvela u njegovo ime jednu od Dylanovih najpoznatijih pjesama “A Hard Rain’s A-Gonna Fall”, a u nastupu je pod naletom treme zaboravila tekst, pa se zaustavila i ispričala publici, objasnivši kako je jako nervozna, nakon čega je dobila ovacije i nastavila dalje pjevati. Neuobičajeno je i simpatično bilo vidjeti kako i velike zvijezde i nakon pola stoljeća na sceni još uvijek boluju od boljki običnih smrtnika.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
