Kad se govori o tome što prožima život, jedino pristojno i ispravno je krenuti od sebe i svog prožimanja, sve ostalo je puko nagađanje, no upravo se tim nagađanjem izgleda kod nas bave ‘ozbiljni’ mediji.
Ako one mlađe zanima što je srušilo socijalizam, nisu to bila neka uzvišena demokratska kretanja i neka posebna samosvjesnost nekih nepostojećih nadljudi u ovdašnjem društvu tih ‘mitskih’ osamdesetih prošlog stoljeća. Bili su to slatki medijski darovi sa Zapada koje smo kolektivno gutali s guštom. Počevši od cjelokupne američke kinematografije, u kojoj su obični policajci s Beverly Hillsa vozili Ferrarije i sipali fore iz rukava u urenebesnim situacijama, djevojke koje rade treću smjenu u čeličani vježbale plesne točke i trčale po brodvejskim kastinzima, neumorno se plesao hip hip po ulicama, pa čak i veselo pjevalo i u katoličkim samostanima, preko TV serija o obiteljima naftnih magnata, pa do glazbe koja je bila zavodljiva, plesna i provocirala sve probleme s kojima se mladi susreću.
Zapad nam je bio magnet za oči – slika i soundtrack zamišljenih, šarenih, sretnih i bezbrižnih života, sveg onoga što smo mislili da dobivamo na žličicu dok smo dovlačili pune prtljažnike robe s jednodnevnih šoping hodočašća u Graz ili Trst. Maštalo se i o nekim sretnim i ušminkanim Božićima, gotovo pa adventskim, reklo bi se, Božićima na koje je stalno podsjećao glas Georgea Michaela koji je svakome paru ušiju do kojih je dopirao poklanjao svoje srce.
Gotovo da nije bilo cure u mom razredu koja nije bila zaljubljena u njega i Lošu iz Plavog orkestra, kao što nije bilo ni školskih čaga na kojima je „Careless Whisper“ bio neizostavni adut za otplesat sentiš sa simpatijom kojoj u bilo kojoj drugoj situaciji ne bi smio ni prići od silnog naleta srama i straha. Volio ga ili ne, već mi je tada u ranoj mladosti koja se pubertetski otimala djetinjstvu prožeo život.
Nešto kasnije, bio je još jači društveni magnet za mlade, jer njegova priča o uspjehu bila je nešto što se uzimalo zdravo za gotovo za taj Zapad za koji su nam oči i uši bile prikovane, ti neki sitni detalji i podatak da je on kao Grk u duu Wham! i odmah potom u solo karijeri uspio baciti Veliku Britaniju u trans, kao što je s albumom „Faith“ pokorio i Ameriku. A taj njegov look iz tog doba, taj imidž visokostiliziranog Jamesa Deana s trodnevnom bradom i Raybanicama na očima vjerojatno je bio jednako snažan okidač kao i „Top Gun“ da se i na ovim prostorima valjda prodaju na šleperi tih sunčanih naočala, jer njemu su ipak bolje stajale nego Tomu Cruiseu.
No posebno se sjećam kako je i taj slatkasi pop počeo oblikovati provokativnošću rame uz rame s Madonnom i s koliko je kinky oduševljenja među ovdašnjim gradskim curama izazvao singl „I Want Your Sex“. Teško je iz ove sadašnje perspektive uopće dočarati taj društveni moment gradskih diskoteka, taj nalet seksualne slobode koji se estrogenski otpuštao kroz ples, situacije koje su pomućivale um posesivnim frajerima pa je, bar u mom slučaju, znala izbit i tučnjava dok je Michael iz zvučnika palio hormone svojim izravnim pozivom na strast. Volio ga ili ne, već mi je tada i u tinejdžerskoj dobi prožeo izlaske.
Uoči rata videospot „Freedom“ zatekao me na odsluženju vojnog roka. Ne znam kako je ‘civilstvo’ izgledalo izvan žice tih dana, ali to je bila himna unutar kasarne, ’em što je George tako opijeno pjevao o slobodi, ’em što je spot napunio all stars supermodelima. Raspadala se država, pucalo sve po šavovima, a mi smo na crno-bijelom televizoru svako malo kolektivno buljili u taj spot koji se svako malo vrtio na MTV-iju koje je svaki dan bio na programu, kad državnog programa nije bilo. S tek navršenih dvadeset, muški sivo-maslinasto-zeleni ‘zatočenici’ su valjda jedini smisao života i trenutka vidjeli u podivljalim manekenkama koje dekadentno uživaju u svakoj sekundi svoje slobode. Kao za vraga, ta pjesma se na repertoaru izmjenjivala s baladom „Praying For Time“, vjerojatno prvom lyrics video spotu svih vremena, u kojem su se kroz crnilo probijali tekstovi u vremenu koje je postalo crno i u kojem se stvarno trebalo pomoliti za njega. Volio Michaela ili ne, kad god čujem te dvije pjesme, prožme me osjećaj tog vremena neposredno prije nego je govno pogodilo ventilator i zauvijek me odvojilo od bezbrižne mladosti. Ni dan danas ne znam je li spot „Freedom“ snimljen u boji, za mene je i dalje crno-bijeli prožet laganim snijegom na prastarom Ei Niš TV aparatu u učionici moje artiljerijske baterije i stražarnici.
Michaelova dugogodišnja borba sa Sonyjem kao da je bila i prva naznaka nevolja u raju – da na tom Zapadu postoje neke gulikože iz sjene koji su u stanju ukinuti pop zvijezdu koja bi plesala i pjevala po nekim svojim pravilima. Još je George Michael dobro i prošao iako je skupo platio svoju slobodu, jer Terence Trent D’Arbyju su čak i ime oduzeli u istom pokušaju.
O njegovom talentu tek se počelo ozbiljnije u glazbenim krugovima pričati i pisati nakon albuma „Older“ kojim je do nedvojbene umjetničke forme doveo sve ono što se prije toga držalo za jeftinu brzopoteznu pop glazbu. U društvenom kontekstu, njegova glazba u kasnijoj fazi nije bila toliki okidač za mase koliko je postala njegova persona. Bio je jedna od prvih žrtvi nadirućeg trenda celebrity/paparazzi kulture, s tim što je u njegovom slučaju ulogu paparazzija odigrao policijski službenik, sve u svrhu kako bi se medijski orgijalo na konto njegove seksualne orijentacije. Kasnije je i njegovo uživanje u kanabisu počelo uveseljavati publiku trač magazina i portala, a, bar kad je riječ o ovdašnjoj sredini, o glazbi se u širem medijskom prostoru pričalo jedino kad je George Michael nastupio u Zagrebačkoj areni 20. rujna 2011. u sklopu dvomjesečne „Symphonica“ turneje, kad je u rasprodanoj dvorani croonerski nizao hitove praćen simfonijskim orkestrom ponajviše pred generacijom kojoj je njegova glazba prožimala živote. Pisao sam o tom koncertu, ali i bez podsjećanja cijelo sjećanje mogu svesti na „večer profinjenog glamura“. Po mnogočemu je to bio uzvišeni koncert za suzu pustit, a čuti i vidjeti uživo Georgea Michaela bilo je nespojivo s onim George Michaelom koji je bio petparačka medijska roba Murdockovih izdanja. Volio ga ne volio, prožeo me te večeri kao showman gornjeg doma showbizza, rođeni pjevački talent koji i kad nije u najboljoj formi vas bez problema na jednom koncertu uvjeri da je za mnoge svjetska nedostižna klasa.
Kad je bio u vrhunskoj formi, bio je prvi na listi Briana Maya da uskoči na mjesto Freddieja Mercuryja nakon što je na Wembleyu izveo „Somebody To Love“ zasjenivši sve kolege na sceni. I u tom, tada kritičnom elegičnom momentu, mnogi fanovi Queena su se s tim gotovo složili – ako postoji netko tko može doći na Freddiejevo mjesto, onda je to George Michael.
Okej, s tim možda treba i završiti ovaj esej. Govorimo o drugom najboljem muškom vokalu moderne glazbene povijesti. Pratili, ne pratili glazbu, niste ga mogli izbjeći, čak ni da ste pod kamenom živjeli. Nećete ga ni moći izbjeći ni ubuduće, umrijet ćete, a on će i dalje svaki Božić iznova i iznova poklanjati svoje srce iz zvučnika od Aljaske do Tokija. Njegova glazba oblikovala je svijest mnogima na ovom prostoru, dala im neku želju da se usude sanjaju o nečemu drugačijem. Sad kada je došlo to ‘drugačije’, na nacionalnoj televiziji voditeljica mrtvo-hladno u maniri čovjekolikog robota izgovori kako je život Georgea Michaela bio prožet alkoholom, drogom i homoseksualizmom. Tih osamdesetih potiho se sahranjivalo jedno društvo, jedan sistem, jer je većina osjećala da je na korak od tog Zapada. Trideset godina kasnije nakon ovakvog komentara u informativnoj emisiji državne televizije jasno je da se cijeli srednji vijek uspio uglaviti između nas i tog nikad nedosanjanog i neostvarenog Zapada.
Usprkos svemu, hvala ti George, možda je upravo sad trenutak da se pusti da stihovi pjesme „Praying For Time“ prožmu dušu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
