Kada se piše o glazbi Bože Vreće valja oprezno birati riječi kako ne bi završili grlom u floskulama o jedinstvenosti njegove pojave i na trenutke jezive boli u glasu. Čini se kako ključ njegova umjetničkog uspjeha leži u začaranom krugu u kojem se to što on jest manifestira kroz moćnu tugu sevdaha, a koja upravo čini, hrani i produblje to što Božo Vrećo kao umjetnik jest.
Nadalje, nemoguće se ne obratiti njegovoj nadspolnosti, određenoj metaseksualnosti koja ga dodatno odvaja od zemaljskoga svijeta, na način na koji je od svih nekako bio odvojen i David Bowie. Druga usporedba koja se sama od sebe nameće jest ona s Antonyjem Hegartyjem (Anohni) koji je, kao i Božo, na sjajnom lanjskom albumu “Hopelesness” sasvim uspješno svoju tugu ovio elektronskim plaštom. Ali za razliku od Antonyjeve transeksualnosti, Božino je stanje takvo da on potpuno ravnopravno dočarava tugu i muškarca i žene, u nekim slučajevima i istovremeno, stvarajući svojim glasom zvukove boli koju se može tumačiti kao općeljudsku, ali isto tako i kao anđeosku i, na neki posredan način, božansku.
Glavni i u velikom broju slučajeva jedini instrument na “Pandori” svakako je taj nevjerojatan glas, kojemu se povremeno dodaje minimalistička pratnja ili tek instrumentalni ukrasi koji povremeno odjekuju kao odgovor na Božina zazivanja. Takve pjesme čine srž i veliku većinu albuma, dok će se glazbeno rasplesati tek pred kraj u “Pašani”, koja zvuči srodno “Sinnermanu” Nine Simone, i tu album sigurno zalazi u područje jazza. Album zatvara “Pustinja”, suradnja s Indigom koja koketira čak i sa plesnom elektronikom, dočim je naslovna pjesma koja otvara album nešto najsličnije širokopojasnoj pop glazbi. Taj moment će se vratiti i u “Sine”, ali uglavnom sve drugo ostaje na Božinom ogoljenom glasu i bezbroj puta lomljenom srcu.
Na “Majka sinu kose milovala” (jedinoj pjesmi na albumu koja u naslovu sadrži više od jedne riječi), pjesmi o susrete majke s poginulim sinom u snu, javit će se tako tek na polovici pjesme zvuk pogrebne trube iz daljine. “Aladža” je u cijelosti izvedena a cappella i mora biti takva, jer bi bilo kakva instrumentalna intervencija samo narušila moć izvedbe. Isto vrijedi i za “Jalah”, vokalna izvedba je doslovno savršena i slušatelja ostavlja u ošamućenom strahopoštovanju. “Elmu” pak prati ritam odsviran na djembama i pljesak, tako da svaka pjesma na kraju ima neki svoj element koji je čini posebnom, jer bi potpuno prepuštanje jedino Božinom glasu bilo prezahtjevno za album koji traje gotovo sat vremena, ma koliko izuzetan njegov vokal bio.
“Pandora” je suludo dobar album koji jednako dobro može poslužiti i kao udžbenik za upoznavanje sa sevdahom svakome tko se u ovaj jedinstven izričaj još nije zaljubio. A u Božu se vrlo teško ne zaljubiti.
Ocjena: 10/10
(Gratiartis, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
