59-godišnji Paul Weller okušao se u radu na filmskoj glazbi.
„Ako bih mogao pronaći pravi projekt, snimao bih za film“, odgovorio je Paul Weller na novinarsko pitanje o tome postoji li još neki izazov za njega kao umjetnika u intervjuu za BBC prije nekoliko godina. Sudbina je htjela da Wellerov prijatelj Mark Baxter u tom trenutku ima u rukama debitantski filmski scenarij Johnnyja Harrisa o boksaču Jimmyju McCabeu. I Weller se neočekivano zagrijao i prionuo radu na filmskom soundtracku.
Harrisu je potom prišao i bivši boksački šampion Barry McGuigan nakon što je pročitao scenarij. „Jawbone“ je upravo specifičan po tome što je okupio prekaljene ljude iskusne u svojim fahovima, ali bez iskustva kad je u pitanju film. Tako nešto može biti i dobro i loše, što je u konačnici i ispalo.
Ono što je dobro kad se gleda isključivo soundtrack jest to što je Weller ušao hrabro i eksperimentalno u projekt. Uvodna „Jimmy/Blackout“ tako premašuje 20 minuta u trajanju. Nije riječ o pjesmi, već o zvučnom poigravanju s nekoliko različitih ambijenata i ozračja – od šumova i palete zvukova iz okoline, buke, i u konačnici, razjarene distorzirane rock svirke. „Jimmy/Blackout“ tako ne predstavlja pjesmu od koje je isječak kitice i refrena korišten u filmu (kako se to obično radi), već predstavlja masivnu sekvencu koja upravo u cijeloj svojoj dužini nosi i jednako takav masivni niz sekvenci u samom filmu. No film i soundtrack kad moraju stajati zasebno su dvije različite stvari – dva različita medija. I ne moraju donositi ni približno slično uzbuđenje, tj. iskustvo.
Film nisam gledao, pa ne mogu procjenjivati kako tu Wellerova glazba diše u simbiozi s pokretnim slikama, ali zasebno kao zvučno djelo, „Jawbone“ je kaotičan i, ruku na srce, vjerojatno se ne bi ni pojavio kao izdanje da nije riječ o angažmanu Paula Wellera u sferi filmske glazbe.
„Jawbone“ ima problem balansa jer „Jimmy/Blackout“ uzme previše prostora na samom početku u ezoteričnoj atonalnoj igri koja potraje i desetak minuta, da bi po njenom završetku najbolje artikulirani i nosivi moment filma, akustična balada „The Ballad Of Jimmy McCabe“ zazvučala kao pravi uvod soundtracka i prvi pravi „Weller moment“ koji slušatelj mora strpljivo čekati skoro 25 minuta.
Nakon „The Ballad Of Jimmy McCabe“ pet skladbi se naniže i izmjeni gotovo neprimjetno („Jawbone“, „Bottle“, „Jawbone Training“. „Man On Fire“ i „End Fight Sequence“), ostavljajući dojam da je cijeli soundtrack konkretno stao u jednu pjesmu okruženu Wellerovim soničnim zvučnim krajolicima u potpunosti prilagođenima filmskoj, a manje zasebnoj audio konzumaciji. Maštovito svakako jest. Osjeti se Wellerov žar rada za drugi medij u kojem kao da žudi na neki način ispričati i svoju priču; od britke pankerske Jam buke, do posthipijevskog akustičarstva na čemu tako uspješno od albuma „Wild Wood“ već četvrt stoljeća temelji svoju monolitnu karijeru.
Soundrtack „Jawbone“ tako će ipak prije imati status kolekcionarske memorabilije Wellerove želje i inspiracije u svijetu filmske glazbe, nego nečeg što će često biti na preslušavanju kod njegovih fanova.
Ocjena: 7/10
(Parlophone / Vertigo / Dancing Bear, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
