Nakon tri godine i barem pet albuma, Willie Nelson se vraća s novim autorskim uratkom koji uopće nije loš, ali djeluje kao kolekcija pjesama kakve stari (nekad) ‘crvenokosi stranac’ može napisati i u snu.
Willie Nelson oduvijek je bio hiperproduktivan, a u posljednje vrijeme objavljuje i po nekoliko albuma godišnje. Od svog posljednjeg autorskog albuma “Band of Brothers” iz 2014. tako je objavio redom: “December Day”, kolekciju arhivskih snimki sa svojom sestrom Bobbie; “Django & Jimmie”, album s lani preminulom country legendom Merleom Haggardom, “Summertime”, album pjesama Georgea i Ire Gershwina, te “For The Good Times” na kojem je obradio dvanaest pjesama svog pokojnog prijatelja Raya Pricea.
Sve navedene albume osim posljednjeg, kao uostalom i sve unazad zadnjih pet godina (a u Nelsonovom slučaju to znači osam ploča) producirao je Buddy Cannon (koji je ove godine već producirao i vrlo dobar album Alison Krauss), a kao što je bio i slučaj na “Band of Brothers”, osim što je za pultom, potpisan je i kao koautor svih novih originalnih Williejevih pjesama i na novom albumu “God’s Problem Child”, koji će se na policama prodavaonica ploča naći u petak 28. travnja.
Među te autorske pjesme ubrajaju se “It Gets Easier”, jedan od najavnih singlova koji govori o tome kako starenje dopušta čovjeku da odlaže stvari i ne da se zamarati stvarima koje ne želi obavljati, da bi poantu servirao u divnom refrenu: “I don’t have to do one damn thing I don’t wanna do except for missing you and that won’t go away.” Willie na taj način priznaje i to da starost odnosi sve više i više njegovih prijatelja koji žilavi starac sve redom nadživljava poput Keitha Richardsa ili Jože Manolića. I sve to usprkos činjenici da ga lažne vijesti na internetu već godinama proglašavaju mrtvim, čime se vrckavo sprda u pjesmi “Still Not Dead” i stihovima u kojima pjeva kako se jutros opet probudio i nije bio mrtav.
Vezano za prijatelje koji su ga napustili, spomenuti Merle Haggard opjevan je u pjesmi “He Won’t Ever Be Gone” Garyja Nicholsona koja zatvara ploču, a na naslovnoj pjesmi albuma, osim njenih autora Jameyja Johnsona i Tony Joea Whitea, pojavljuje se još jedna legenda koja je svijet napustila prošle godine, veliki Leon Russell. Od ostalih zanimljivosti valja izdvojiti i pjesmu “Delete and Fast Forward” koja govori o lanjskim američkim izborima, te “Little House on the Hill” koja otvara album, a autorica joj je Lyndel Rhodes, 92-godišnja majka Buddyja Cannona.
Valja reći kako je uvijek lijepo čuti novi Nelsonov materijal u moru posveta i kolaboracija koje redovno objavljuje, ali u usporedbi s “Band of Brothers”, čini se kako je ovaj novi materijal za nijansu slabiji, kao da je Willie ploču i kreativno i izvedbeno odradio na autopilotu. Riječ je o jednom od najkvalitetnijih i najproduktivnijih (kant)autora na country sceni već 55, pa i više, godina i takve stvari on isporučuje za dobro jutro. Možda bi nam bilo draže da malo odahne i vrati se s jednim velikim, dobro osmišljenim albumom, umjesto s barem dva godišnje koje rado poslušamo i brzo zaboravimo.
Ocjena: 6/10
(Legacy Recordings, 2017.)