Jay Kay i društvo nisu mogli smisliti inspirativniji naslov za neinspirativni novi album.
Karijera jednog Elvisa Presleya trajala je 21 godinu i kroz nju se zrcalio ogromni glazbeni i produkcijski napredak i pomak od samih početaka rock and rolla pa do kasnije promjene obrazaca pop glazbe. S druge strane pak, isto toliko trajala je i karijera Ramonesa – benda kojeg se općenito uzima kao primjer zvučne nepromjenjivost od početka do kraja, iako, dovoljno je porediti prvi album iz 1976. i „Brain Drain“ iz 1989. pa će i polu-gluho uho primijetiti drastičnu razliku.
Ovakav statistički uvod čini se nužnim kad se uzme u razmatranje „Automaton“, novi album Jaya Kaya i njegovog sastava Jamiroquai. Jamiroquai je na sceni već 24 godine, za tri više od Elvisa i Ramonesa – i gotovo se čini nevjerojatnim da nakon 24 godine ‘uspijeva’ postići nikakav glazbeni pomak. Jedino što je novo jest cyber kapa na Kayovoj glavi.
U današnje vrijeme kad su Bowiejevu paradigmu gotovo svi prigrlili i kad se traži inovativnost svakim novim studijskim uratkom, Džamirko vozi na autopilotu disco groznice s kraja sedamdesetih. Okej, na uvodnoj „Shake It On“ i nešto kasnije se dotiče elektrobeata, ali elektrobeata iz devedesetih, tako da je s nostalgičnog tripa Studia 54 i Disco Fevera, sada 24 godine kasnije, uskočio u novu plesnu nostalgiju – onu koja je započela s albumom „Emergency On Planet Earth“, oliti Jamiroquai nostalgiju. Pored toga naslovna pjesma „Automaton“ u refrenu zvuči kao bezobrazni rip-off “You Keep Me Hangin’ On” grupe Supremes, ali verzije koja je 1986. Kim Wilde ustoličila na prvo mjesto top lista.
Spomenuti album prvijenac i njegov nasljednik „The Return Of The Space Cowboy“ uvelike su i razlog ove recenzije, iz respekta spram onog što su početkom devedesetih ta dva albuma značila. No, „Automaton“ nije jedna od kopija u nizu, već degradacija nekad smjele ideje u kojoj je Kayev odmak u plesnoj glazbi dozvoljavao i desetminutni eksperiment kakva je bila „Revolution 1993“, pa uvjetno i „Blow Your Mind“.
„Automaton“ pak donosi niz predvidljivih plesnih obrazaca koje uz Kaya potpisuje i Matt Johnson što nažalost zvuči kao pop album na kojem se ne nazire hit, dok se osrednji singlovi mogu birati i naslijepo. To je još jedan dokument koji dokazuje kako za Jamiroquai vrijeme kao faktor ne postoji. Nije to pohvalno. Za nikog nije pohvalno polagano postajati vlasnikom jednog od najdosadnijih opusa.
Ocjena: 5/10
(Jamiroquai LTD / Virgin / EMI / Universal, 2017.)