Na valu prethodnog albuma ’48:13′ iznikao je i recentni ‘For Crying Out Loud’ (2017.) britanske grupe Kasabian koju ćemo ovog ljeta gledati na INmusicu.
„Povremeno iskakanje iz kolosijeka svakako donosi neke nove vidike, ali za Kasabian je to iskakanje postalo praksa u kojoj se teško može razaznati gdje je glavni kolosijek. Takav oblik glazbene šizofrenije brzo može dovesti do krize identiteta. Lako je zaključiti da su Kasabian u ovom trenutku spužva koja upija sve iz glazbe oko sebe, no već se javlja i pitanje; gdje su oni u svemu tome?“ – napisao sam u recenziji za „48:13“, prethodni album Kasabiana iz 2014. godine. Identična misao može se prenijeti i za najnoviji „For Crying Out Loud“ (2017.) album.
Vršljanje i svaštarenje po glazbenim obrascima na način kako to rade Sergio Pizzornio i ekipa s ovim uratkom sve više gubi na zanimljivosti. Nije to više rastezanje rock obrazaca do iznemoglosti, već ulazak u matricu u kojoj je od rocka u izričaju ostala samo platforma šokiranja publike. A taj šok se jedino nazire u sferi koju bi se moglo protumačiti kao: koliko Kasabian može izaći iz rocka, a da i dalje po nekoj definiciji ostane u njemu.
„For Crying Out Loud“ (2017.) zvuči kao soundtrack ljetnih festivala. Osjećaj kao da se šećete od pozornice do pozornice na kojima su različiti izvođači, doslovno kako i ukazuje najavni singl i druga pjesma na albumu „You’re In Love With A Psycho“. Stvarno imate posla s psihotičarima. Spomenuta polu-balada naravno nema nikakve stilske poveznice ni s uvodnom electrobeat dizalicom „Ill Ray (The King)“, kao ni s „Twentyfourseven“ koja slijedi nakon nje. Nije to samo po sebi ništa loše u nekom generalnom smislu, no inzistiranje od strane benda na gubitku kohezije između pjesama uistinu stvara slušateljsko raspoloženje da se glasno rasplače od muke, jer nije neki problem iznervirati slušatelja, treba dobiti njegovu pažnju natrag nakon takvog uvoda.
U tom segmentu zadobivanja pažnje Kasabian u središnjem dijelu albuma pak ziheraški odlaze u period disca s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Disco beatom inspirirane „Wasted“ i „Are You Loking For Action?“ forsiraju poznatu britansku vokalnu drčnost, ali treba se samo sjetiti Happy Mondaysa ili Iana Browna pa je jasno da su Kasabian zaglavili negdje na pola puta. Da se razumijemo, pjevač Tom Meighan briljirao je na albumu „Velociraptor!“ iz 2011. koji također pliva u širokom spektru rocka, ali ne i popa, no na njemu su mu pjesme bile više aranžmanski prilagođene. Na „For Crying Out Loud“ (2017.) je u pitanju razuzdani ego trip i na djelu dokazivanje da se svakom loncu može biti poklopac, a to ne ide. Osjeti se to posebno u „Comeback Kid“ osmišljenoj kao adreanlinska himna, ali je u nju previše toga nagurano.
Završnica albuma unosi još više konfuzije; „Sixteen Block“ je u teritoriju Albarnovih Gorillaz, „Bless This Acid House“ suprotno imenu kao da je maznuta iz pjesmarice grupe Slade, samo što spomenuti Meighan ne posjeduje unikatnu vokalnu karizmatičnost jednog Noddyja Holdera, a posljednja „Put Your Life On It“ je nemaštovita izvedenica iz pjesme „Tender“ (opet Albarn) Blura.
„For Crying Out Loud“ (2017.) je album koji slavi dobro raspoloženje, kao što se u toj domeni kreću i tekstovi, pa se bar može očekivati da će Kasabian sličan tulum zakuhati na ovogodišnjem INmusic festivalu za publiku različitih ukusa na svom premijernom nastupu u Hrvatskoj, ali je definitivno dvojbeno da je to album s vrhunca ovogodišnje diskografske produkcije s Otoka. Mainstreamašenje tek takvo.
Ocjena: 6/10
(Sony / Menart, 2017.)