Sasvim je legitimna odluka izaći iz rocka i u ući u pop vode. Ali napraviti to toliko loše jest nešto što se ne očekuje od nekog tko je već dva desetljeća na sceni.
Pri prvom preslušavanju albuma „One More Light“ američke grupe Linkin Park pomislite da je u kutiju tvorničkom greškom zapakiran krivi izvođač i to ne netko tko se pogubio u osrednjem rifovlju, već kao da slušate neki bend koji očajnički pokušava kopirati One Direction, ali mu to nikako ne polazi za rukom.
„One More Light“ je potpuna pogubljenost i očajnički pokušaj uskakanja u potpuno pogrešne žanrovske vode, ne bi li se zagrabila jedna potpuno drugačija publika, uz bitan uvjet da se izgubi prijašnja.
Linkin Park nije bend kojem nije išlo u životu. Svaki album im je redovno po objavljivanju šibao prema vrhu Billboarda, Rick Rubin bio dugogodišnji producent, a uloga headlinera na rock festivalima ustaljena praksa. Pored toga Mike Shinoda kao ‘mozak operacije’ odavno uživa status puno boljeg stratega od Fred Dursta. Linkin Park odavno je nadrastao rivalski Limp Bizkit, a dobro je poznato da je samo ime „Linkin Park“ odabrano isključivo kako bi u katalozima i dućanima abecedno oni i Lim Bizkit bili jedan kraj dugog.
No izgleda kako je Shinoda toliko opterećen trendovima i valjda medijskim statusom koji uživa pop mainstream da je pomislio kako će se za tili čas ubaciti u taj tabor. Nije to čak ni pokušaj sazrijevanja sa svojom dugogodišnjom publikom, već želja svidjeti se, valjda, djeci te publike. Nema tu više ni onog poznatog crossovera s hip hopom, „One More Night“ bljutavo je zašećereni pop srednjeg tempa, pjesme su bez pamtljivog početka i kraja, mlitave emocije, nit’ poštene balade, nit’ poštenog dancefloor killera, gotovo pa materijal za popunjavanje rupa na formatiranim radio postajama, iako i tada mislite da je spiker najavio jedno, a pustio nešto sasvim drugo. Bezličnost je najbolji opis. Na beživotne aranžmane vokalno se jednako tako beživotno nadovezuju vokali Chestera Benningtona i Mikea Shinode, koji valjda stvarno vjeruju da je dobar pop ustvari rock odsviran u pola snage, ili da su slušatelji stvarno tolike ovce i da im je potpuno svejedno.
„One More Light“ kao finalni proizvod nije ni drskost ni lijenost, već samo obična glupost koja jedino budi misao: „Zar Shinoda doista živi pod nekim staklenim zvonom kad ovako nešto može nazvati zaokretom u karijeri?“ To svakako jest zaokret, ali u provaliju ništavila. Kao da im je svima pamet popila monotonija iz zvučnika mondenih ljetovališta. Ovakav promašaj od prvog do posljednjeg takta rijetko tko može nadmašiti i to ne samo ove sezone.
Ocjena: 1/10
(Warner Bros / Dancing Bear, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
