Nikad krcatiji jarunski Otok mladosti, nikad toliko kvalitetan i glasan zvuk kao ove godine i headliner kroz godine sklesan za stadionske i festivalske happeninge. Nastup Kings Of Leon na 12. INmusic festivalu bio je uistinu spektakularan.
Komercijalno? Naravno. Rutinski odrađeno? Nimalo. Možda se nekima tako činilo zbog apsolutne besprijekornosti izvedbe, ali to spada u sferu profesionalizma kakav se podrazumijeva za pripadnike A rock lige, što sigurno puno i košta kad se gledaju honorari. No i rezultat je impresivan. U spomenutu besprijekornost izvedbe svakako spada i vanserijski vokal Caleba Followilla koji ga je sinoć izvrsno služio. Rijetki su takvi vokalni interpretatori koji mogu ‘zavući’ niz balada pred tolikim auditorijem i toliko sigurno ih držati na svojim plećima.
Mi kao malo tržište nemamo često prilike pratiti sazrijevanje velikih izvođača njihov razvojni put prema najvećim koncertnim auditorijima. Puno rock slušatelja voli garažne početke Kings Of Leon, ali njihove himne iz kasnijih faza voli daleko šira publika. Nisu svi glazbenici za taj put. Ne mogu svi doći do toga da pišu pjesme za velike prostore jer su se u njima kroz godine udomaćili. Osobno, novi album „Walls“ ne držim posebnim, no trebalo je osjetiti prepunu poljanu pred Main stageom INmusica u utorak, te čuti i vidjeti kako to smisleno funkcionira već od uvodne „Over“ koja je bila samo prvi premaz višeslojnosti koja je nadolazila, da bi već naredna „The Bucket“ uspješno bacila sjećanje na album „Aha Shake Heartbreak“.
Fokus koncerta Kings Of Leon bio je na predstavljanju novog materijala s „Walls“, koji je dakako sporijeg i srednjeg tempa, ali je bilo i sasvim dovoljno momenata kad su se izvlačili provjereni aduti poput „Use Somebody“, „On Call“, „Radioactive“, pa čak i „Mary“ s „Come Around Sundown“ koji su u valovima izazivali oduševljenja publike. Kraj je okrunjen najvećim hitom grupe „Sex On Fire“ nakon koje je oproštaj slijedio uz „Waste A Moment“, no prije toga je „Crawl“ iznjedrila gitarski solo masivnih proporcija koji je valjda odjekivao do podsljemenske zone. Bez obzira na glazbene ukuse, dobili smo dobru dozu američkog rock glamura današnjice. Kao da nam je te večeri ‘u dvorište’ sletio Jumbo jet.
Šteta je što The Strange, bend sisačkih The Bambi Molestersa i Chrisa Eckmana, koji je predstavio i dio novog materijala s planiranog drugog albuma, u kasnopopodnevnim satima nije dobio sličan tretman kad su decibeli u pitanju, jer dobili su ga Alt-J nakon njih na istom stageu. Popodne je još bilo vrelo i prašno, a glazba The Strange dovoljno sinemastična za olakšati te trenutke.
Beogradski Repetitor je na World stageu odsvirao najžešći koncert te večeri, ali je gitarsko pojačalo pjevača i gitariste Borisa Vlastelice imalo za uši toliko agresivnu frekvenciju kad je bila upaljena distorzija da je dobrim dijelom iz razglasa izlazio zgusnuti nedefinirani zvuk. A zvuk je inače bio dobar na istoj pozornici tijekom predstavljanja saharskog rock odmetnika Kela Assoufa koji je svojim Flying V Gibsonomi odijeven u kožu od glave do pete bio izaslanik malo tvrđe struje dobro nam znane tuareške rock scene. Možda bi Vlastelici neki shoegazeri zavidjeli na fuzzu, ali to je gušilo cjelokupnu zvučnu sliku, tako da nije nadmašen prošli, legendarni nastup na istoj pozornici. A po set listi je sve krenulo obećavajuće s „Biću bolji“ i „Šteta“. „Ako te ikada“ je donijela bol u ušima, ali je situacija nešto kasnije popravljena kad se katarza počela kotrljati s pjesmama „U pravom trenutku“, „Suženi snovi“, „Jataci“ i „Ekspedicija“.
Šteta je što su se paralelno pogodili nastupi Repetitora i Them Moose Rush na Hidden Stageu. Njih sam gledao u dva dijela. Dok je u početku nastupa spomenutih Bjelovarčana malo po malo ‘kapala’ publika, dobrim dijelom Britanci, kraj je donio euforiju pod šatorom u kojem se digao oblak prašine. Obzirom da kolega Laić nije prvi dan popratiti Hidden Stage treba dodati da je njegov line-up, inače nesinkroniziran s dva glavna festivalska stagea i dan prije donosio ugodne momente za domaće bendove And The Kid i The Black Room.
And The Kid je stasao u intrigantan sastav koji dobro vlada dinamikom i ugođajem svojih pjesama. Potajno sam se nadao da će tada ugostiti i Lovely Quinces obzirom da su zajedno snimili pjesmu „Back To Trees“ ali se to nije dogodilo. S druge strane Riječani The Black Room kao da su ukopčani na slični zvučni obrazac svojih sugrađana, grupe Jonathan, što je također imalo dobrog odjeka u redovima mješovite hrvatsko-britanske publike. Jučer je dojmljiv bio i slovenski indie rock kvartet persons from porlock. Riječ je o mladom bendu koji će s vremenom sigurno izbrusiti izvođačku stranu, ali je zato izuzetno maštovit u aranžmanima punim obrata i iznenađenja, u zvuku najbliskiji onome što radi grupa Žen.
Možda bi upravo Hidden Stage, zbog nekih istinski skrivenih i neobjašnjivih kvaliteta i dobre vibre bio puno bolja opcija jučer i za zagrebački Gatuzo, koji odnedavno djeluje u formi kvarteta, nego Balkan Goes North Stage kojem kao da glavna festivala pješačka žila kucavica, koja se nalazi sa strane, krade intimu. Možda bi tamo bolje legli Nesesesari Kakalulu sa svojim puhačkim instrumentalnim vintage funk optimizmom koji su jučer iskazali na Hiddenu.
Uvrštavanje Alt-J u line-up bio je magnet za privući mladu britansku publiku na Festival, ali i dokaz da je taj bend i dalje gotovo ekskluzivna tinejdžerska priča iste te publike, s ponekad prešašavim zbornim vokalnim temama i ‘prezašećerenim’ refrenima. Iako je za vrijeme njihova nastupa glasnoća bila na zavidnoj razini, najveća senzacija bio je zanimljivo osmišljen 3D light show napravljen po sistemu svjetlosnih komora koje su odjeljivale svakog člana benda na pozornici. Znaju momci pjevati, ali kao da im je mrsko svirati.
Kad smo već kod publike, ove godine uistinu je na terenu osjetan dosad najveći udio stranih posjetitelja. Možda je samim time i cjelokupna atmosfera tijekom dana nekako drukčija, na neki način možda i opuštenija. Kao da su prošli oni dani kad je to bio ‘samo’ zagrebački rock festival. Razbijen je onaj nekadašnji kulturološki okvir kad se posebno osluškivalo kako će domaća publika reagirati na strana imena po pitanju nekih budućih solo i klupskih gostovanja. Sad toga više nema. Zornije definirano; imate taj stari INmusic ugođaj kad nastupaju Strange ili Repetitor, ali kad se zateknete među euforičnim Britancima pred izlazak Alt-J na Main Stage, te veze pucaju i kao da ste usred nekog festivala daleko zapadnije. Može se reći da smo u fazi ‘šeranja’ festivala i da je na 12. INmusicu ta simbioza domaće i strane publike skoro pa idilična.
Saznajte više:
Prvi dan 12. INmusic Festivala – Dragi festivalu…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
