Taman kada smo pomislili da baš ništa ne može poći po zlu, Adams i ekipa odlučili su nam demonstrirati svoju virtuoznost i „Magnolia Mountain“/“Cold Roses“ pretvorili u možda i najdosadniji „jam“.
Tijekom prvih sedamdesetak minuta premijernog zagrebačkog koncerta Ryana Adamsa sve je izgledalo i zvučalo savršeno – zvijezda večeri i prateći bend bili su u zavidnoj sviračkoj formi, set-lista je predstavljala korektan presjek njegove dosadašnje karijere, a gotovo svaka pjesma ispraćena je zaglušujućim aplauzom i urlicima oduševljenja. A onda je uslijedio grozomorni „jam“…
No, krenimo od početka – za razliku od većine nastupa na dosadašnjoj turneji, ovaj u gotovo sasvim ispunjenoj Tvornici kulture nije otvorio „Do You Still Love Me“, sjajan singl s još uvijek aktualnog albuma „Prisoner“ i jedna od najboljih stvari koje je napisao zadnjih godina. Umjesto toga, večer je startala s „Gimme Something Good“ s ploče „Ryan Adams“ koju je, u skladu sa svojom najnovijom glazbenom fascinacijom, dodatno približio arena rocku. Fanovi „Prisonera“ također nisu imali razloga za nezadovoljstvo pošto je s njega odsvirao i najviše pjesama, između ostalih i prekrasan midtempo „Doomsday“ te naslovnu i „To Be Without You“ koje su „branile boje“ countryjem i folkom obojanog dijela njegovog opusa. Podsjetnik na legendarni „Gold“ u obliku „When the Stars Go Blue“ i „New York New York“ vratio nas je u vrijeme kada je američkom rock scenom vladala americana i kada se zaista činilo da je zahvaljujući Ryanu i naša generacija dobila svog Neila Younga.
Nažalost, taman kada smo pomislili da baš ništa ne može poći po zlu, Adams i ekipa odlučili su nam demonstrirati svoju virtuoznost i „Magnolia Mountain“/“Cold Roses“ pretvorili u možda i najdosadniji „jam“ kojem sam prisustvovao u životu. Sviračko preseravanje, prepuno monotonog i isforsiranog soliranja, preraslo je u 20 minuta dugačko iživljavanje kojim su propisno upropastili koncert i dobar dio okupljenih ostavili u stanju istinskog šoka. Stvarno ne znam što mu je to trebalo, možda se tako želio osvetiti onima koji nisu poštivali zabranu i fotkali ga uz pomoć blica.
Kako bilo, za taj se neizdrživi egzibicionizam ipak donekle iskupio veličanstvenom završnicom dvosatnog koncerta s poput tunjave vlaka žestokom posvetom Bo Didleyju zvanom „Shakedown on 9th Street“ i na bisu izvedenom „Come On And Pick Me Up“, gorko-slatkom baladom čiji su stihovi dodatno dobili na snazi melankoličnim jecajima usne harmonike.
Kada je ranih nultih raspustio Whiskeytown i snimio klasike „Heartbreaker“ i „Gold“, Ryan je u svojim rukama imao sve što je potrebno da postane novi Bob Dylan, Neil Young, Bruce Springsteen ili bilo koji od velikana s kojima su ga uspoređivali. Sumanuto štancanje albuma (nerijetko i po tri godišnje) i ostali, samo njemu jasni i opravdani glazbeni ekscesi poput obrađivanja Taylor Swift ili izleta u punk s grupom Pornography u konačnici su ga ipak koštali mjesta među najvećima. Sličan autogol spomenutim si je „jamom iz pakla“ zabio i na jučerašnjem koncertu zbog čega se nadam da ćemo ga idući puta gledati na nekom od brojnih hrvatskih festivala, gdje mu propisana satnica neće dopuštati takve egzibicije.