Američki Grammyjem ovjenčani jazz pjevač Gregory Porter u utorak je nastupio u Šibeniku na tvrđavi Sv. Mihovila.
Priznao je Gregory Porter već u prvih desetak minuta kako je koncert na šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovila zasigurno na jednoj od najljepših lokacija na njegovoj ovogodišnjoj europskoj turneji. „Već razmišljam o iznajmljivanju kuće“, što je publika ispratila odobravanjem i aplauzom.
Inače ovaj Grammyjevac treće je veliko jazz ime koje nas je posjetilo ove godine. Proljeće je pripadalo legendarnim gitaristima Johnu Scofieldu i Patu Methenyju, a ljeto ‘mladom lavu’ Porteru i njegovom sekstetu na jednoj od najpoželjnijoj šibenskih pozornica pod otvorenim nebom. Gotovo na sličan način kako je prošle godine to učinio Kamasi Washington na otvorenju pulskog Dimensions festivala, tako je nešto južnije ovog ljeta učinio Porter.
No njegov koncert, kao i izričaj na posljednjem studijskom albumu „Take Me To The Alley“ zagrabio je puno šire glazbene utjecaje od jazza. Može ga se smatrati hommageom New Yorku, Chicagu i Detroitu i svim ograncima crnog zvuka koje su ti gradovi iznjedrili, posebice u drugom dijelu koncerta. Bacio je tako Porter pred publiku psihodelični funk „Papa Was a Rollin’ Stone“ poput komada mesa otrgnut od Undisputed Truth i Temptations pred šibensku publiku i bio za to nagrađen oduševljenjem, da bi odmah potom zaronio u dublji hommage afroameričkoj sceni genijalnom „Musical Genocide“ kroz koju je provukao minijature Nat King Colea i Stevieja Wondera.
U „Liquid Spirit“ upleo je gospel „Wade In The Water“ dok je cijeli auditorij pljeskao u ritmu, a potom s „1960 What?“ digao i letvicu do snažne politički obojene priče ukazujući na rasne nepravde, a mogao bih se i okladiti da je„Free“ kao posljednja u službenom dijelu u jednom trenutku odzvanjala kao „Thank You“ Sly And Family Stone, prije nego li je bas solo oproštajno krenuo u „Come Together“ Beatlesa, nakon čega je na pozornici sam ostao bubnjar Emanuel Harrold privevši koncert kraju solo točkom. Posljednja katarza bila je „No Love Dying“ kojom je publika pjevajući refren skoro pa ispratila pjevača s pozornice.
Dakle, koncert Gregoryja Portera nije imao izravne poveznice prema jazzu u interpretatorskom smislu, ali konstantno vađenje iz rukava značajnih momenata iz „velike afroameričke pjesmarice“ bio taj snažni jazz začin koji je samim time jednako oslobađao bend u improvizacijama kao što je i otvarao okvir Porterova izvođenja kao da je riječ o slobodnom toku misli, a time i pjevanja. Dao je on tu naznaku i već samim početkom. Jest da ga je otvorio s „Holding On“, koja slušatelja instantno uvede u svijet ovog osebujnog pjevača, ali već naredna „On My Way To Harlem“ završila je kao „What’s Happening Brother?“ Marvina Gayea.
U baladama „Take Me To The Alley“, „Hey Laura“ i „Consequence Of Love“ Gregory Porter bio je neodoljiv poput Barryja Whitea, savršenog osjećaja za estetiku i besprijekorne izvedbe.
Besprijekorna je bila i sama večer. Nakon tri dana bure i opaske kolege koji je često na koncertima na tvrđavi „da gore uglavnom uvijek puše“, u utorak je večernji zrak mirovao pa su se mogli osjetiti i najtiši detalji u dinamici tijekom nastupa bez bojazni da će eventualni naleti vjetra razbijati zvuk. Jednostavno kazano, sve se pogodilo. Savršeni pjevač u savršenoj večeri. Možda i za Portera to stvarno bude dovoljno da iznajmi kuću u Šibeniku. Makar do prve bure ili juga.