Agresivna kampanja koja bend predstavlja kao prepotentne seronje koji najavljuju besmislene tužbe, svojoj publici određuju što nositi na koncertima i sami pišu recenzije vlastitog albuma, u usporedbi s konkretnim sadržajem ploče upućuje na još jedan primjer situacije u kojoj se tresu brda kako bi najavila rođenje proverbijalnog miša.
Kad su Arcade Fire svojim posljednjim studijskim albumom “Reflektor” napravili veliki stilski iskorak u područje plesne disco glazbe, izazvali su prilično podjeljene reakcije širom spektra. Dok su neki bili impresionirani odvažnošću benda koji je i svakim dotadašnjim albumom gradio žanrovske mostove probijajući u nove glazbene sfere, drugi su smatrali kako “Reflektor” nije predstavljao supstancijalan korak naprijed, a sam album bio je u najmanju ruku neujednačene kvalitete.
Mnoge nije bio oduševio ni način na koji je taj album promoviran. Jedno od iskustava ide otprilike ovako: pod imenom “The Reflektors” svirali su skup nastup s formalnim dress codeom u dotad nepoznatom koncertnom prostoru s malom lažnom pozornicom ispred koje su obožavatelji čekali satima, da bi zapravo nastupili iza zavjese na suprotnoj strani i pojavili se s golemim umjetnim glavama i pravili se da sviraju nekih pola sata bez bisa. Dick move, rekli bi Amerikanci.
Njihov novi album “Everything Now” također prati neobična kampanja. Osim što je ponovno najavljen promotivni koncertni nastup koji uključuje od publike da se odjeva na određen način (zahtjev koji je kasnije povučen) i ostavi mobitele na ulazu, podignuta je i internetska stranica koja u duhu vremena objavljuje lažne vijesti poput one da bend želi sudskim postupcima zaštititi tzv. “millennial whoop” kao svoj izum i od brojnih izvođača naplatiti korištenje istog, te vlastite prijevremene recenzije svog albuma pisane iz pera kritičara koji album nije ni čuo itd. Kad se tome doda i novi vizualni identitet s logotipom “EN” i sve ostalo, čini se kako se ponovno stvara atmosfera kako se tresu brda da bi se rodio proverbijalni miš.
“Everything Now” nastavlja sa istraživanjem nasljeđa disco glazbe ozbiljnije započetim na prethodniku, a ti utjecaji miješaju se ovaj put i s dobrom dozom new wavea. U temi naslovnog singla i gluhi su prepoznali sastojke kakve je u svom opusu proslavila ABBA. Iako se popis od trinaest pjesama čini impozatan, trajanje od 47 minuta i ponavljanje naslovne teme u tri instance, na početku u 45 sekundi uvoda i dvoipolminutnoj reprizi na kraju, kao i dvije verzije pjesme “Infinite Content” u trajanju ispod dvije minute otkrivaju da ipak nije u pitanju epsko djelo, već ploča prosječne skale ukrašena filerima.
I u tome svemu ima jednako kvalitetnih trenutaka kao i onih koji bi trebali biti daleko ispod ljestvice kojom bi Arcade Fire trebao mjeriti kvalitetu svog proizvoda. Spomenuti naslovni singl doista ima potencijal hita kao i njihove dosadašnje najveće uspješnice. Kritika vremena i društva koje želi sve odmah i sada prožima cijelu ploču. U “Infinite Content” Win Butler i društvo postavljaju pitanje jesmo li uistinu bezgranično zadovoljni okruženi bezgraničnim sadržajem, a u jednom od najboljih brojeva, “Creature Comfort”, uklopit će suvremenu molitvu mladih danas: “God, make me famous! If you can’t just make it painless.” Glazbeno se ističe i mračni cool funk “Good God Damn”, a introspektivna “We Don’t Deserve Love” je najbliže baladi dokle album dobacuje. U njoj će se naći i vjerojatno najbolji stihovi ove ploče: “If you can’t see the forest for the trees/Just burn it all down, and bring the ashes to me.”
Nažalost tu je i cijelo jedno naličje albuma potraćeno na štancanje besmislenih poskočica i promašaja koji sežu od neupečatljivih (“Peter Pan”), do krajnje užasnih (“Chemistry” je vjerojatno najslabija točka cjelokupne diskografije benda). No, ako sveukupno “Everything Now” i nije veliki povratak Arcade Firea, ne treba sumnjati da će bend znati savršeno prezentirati i ove pjesme uživo. Na ovogodišnjem INmusicu smo djelić toga mogli i doživjeti na spektaklu koji su priredili.
Ocjena: 6/10
Columbia Records, 2017.