Spajanje makedonskog etna s novim, u datom trenutku aktualnim glazbenim strujanjima konstanta je autorskog rukopisa Gorana Trajkoskog još od sredine osamdesetih i kultne art-rock skupine Padot na Vizantija.
Tradiciji svoje rodne grude kroz godine i bendove poput Mizara i Anastasije tako je dodavao post punk, gothic rock, darkwave, ambient i druge grane mračne elektronike zbog čega „Na svetov ubavina“ možemo smatrati i najortodoksnijim etno izdanjem njegove dosadašnje karijere.
Ovih 17 pjesama nastalo je za potrebe brojnih kazališnih predstava koje je Trajkoski uglazbio između 2003. i 2013. godine, no usprkos tome, „Na svetov ubavina“ zvuči kao prilično povezana i homogena cjelina. Skladbe poput „Kako smrta umira“ i „Oči crni iskopajte“ protkane su utjecajima istočnjačkih crkvenih pjevanja i tamnim tonovima puhača ili gudača čime postaju upravo savršeni soundtrack nekog mističnog, nikada snimljenog povijesnog filma i logičan nastavak nagrađivanog albuma „Before the Rain“. Tu, etno/world music stranu priče zaokružuje dio pjesama sa ženskim vokalom („Dafina“, „Srce na srca srceto“) koje podsjećaju na radove Gorana Bregovića iz vremena „Doma za vešanje“ u puno izvornijem, manje komercijalnom i neusporedivo kompleksnijem i intrigantnijem obliku.
„Psalm 13“, pak, svojom bendovskom pratnjom predstavlja svojevrsni most između arhaičnih napjeva i kabaretskog (jako uvjetno rečeno) popa pod koji bismo mogli svrstati blago Waitsovske „Isto prašanje“, „Life Is a Shadow“ i „Komu“. Zahvaljujući ovim posljednjima, „Na svetov ubavina“ imat će razloga poslušati i oni koje bizantinska i pravoslavna glazba te etno nasljeđe Balkana nimalo ne zanimaju.
Vrijedi napomenuti da neke od pjesama prilično gube na snazi kada ih slušate odvojene od zbivanja na pozornici („Banki dignaa palati“, „Tišina“), ali u cjelini je riječ o albumu koji bi svakako trebali provjeriti štovatelji ne samo osebujnog izričaja Gorana Trajkoskog, već i svih bendova koje je predvodio i s kojima je surađivao.
Ocjena: 7/10
(Makedonski naroden teatar, 2017.)