‘Najbolja putovanja su neočekivana putovanja’, netko je jednom rekao, a kroz tu prizmu treba gledati i na album ‘Bluz po domačem’.
Autohtonost je nešto što se ne može naučiti. To se ili ima ili nema. Osjeća, ili ne osjeća. Tajna veza između bluesa s hrvatskim i slovenskim Pomurjem, te hrvatskim Zagorjem također je odavno poznata, utkana je ona davno i u dušama i u metrici, a imena poput Vlade Kreslina, Miroslava Evačića i Tomislava Golubana samo su dokaz njene životnosti. No takvu glazbenu autohtonost definitivno posjeduje i 67-godišnji Čedo Antolić koji je zajedno sa svojim sinom Matijom snimio blues album.
Čedo je cijeli svoj glazbeni vijek posvetio duhovnoj glazbi, bio je već zapažen 1969. godine, a za svoj rad je i nekoliko puta dobio Porin. Kako je sam naveo u uvodniku albuma „Bluz po domačem“ nije imao namjeru snimati blues album, već su u jednom trenutku iz njega buknuli stihovi i slike sjećanja na vlastitu mladost i vremena kada je s roditeljima boravio u Stubici gdje je upijao ljude, običaje i krajolik, a roditeljima ga je u konačnici i posvetio.
Album tako i zvuči, kao da je zbirka minijatura – priča iz vremena kojih više nema i ljudima koji su živjeli u njima i njihovim sudbinama. Čedina poetika na skladno otpjevanom zagorskom dijalektu gotovo je i dokumentaristička. Materijal ne pati niti jednog trenutka od nekakvog možebitnog grča ambicije, već sve teče prirodno uzročno-posljedično i bez zadrške iz usta pjesnika iz naroda koji kao da je do sada te stihove interpretirao godinama stvorivši patinu autohtonosti u kojoj je glazba nedjeljiva od stihova, kao što je i cug, tj. vlak nedjeljiv od zagorskog načina života i ‘vječitog’ putovanja u Zagreb i iz Zagreba.
Njegov ugodni i topli vokal dolazi kao melem na nevolje o kojima pjeva, kao netko tko dobro zna što je život. Ne radi nikakve onomatopejske eskapade ne bi li ‘dodao sol na ranu’. Harmonije mu leže i od njih ne bježi, kao niti od nekih duhovnih elemenata, obzirom da je u duhovnoj glazbi cijeli život. Dapače, tu dodatno gradi zanimljivu gospel priču čestim zbornim angažmanima gostujućih pjevačica. Slavi Boga u nekim pjesmama, ali na karakterističan pobožni zagorski način, jer približiti i shvatiti Zagorje bez tog elementa pobožnosti bio bi pokušaj građenja krnje slike, pogotovo one iz prošlosti.
S tako pogođenom srži, materijal je prilično stabilan u širokom spektru instrumentarija koji je zastupljen na njemu, čak i kad je u pitanju harfa, jer s druge strane, sin Matija je prilično zaigrani aranžer obzirom da se, između ostalog, bavi i skladanjem glazbe za kazalište. U „Put, med zvezdanim“ je i zamijenio oca za mikrofonom, ali čvrsto se držeći njegovih pjevačkih narativa, što donosi mali otklon, ali samo u boji vokala.
Matija Antolić potpisuje i produkciju albuma „Bluz po domačem“. Ona je korektna, ali je u neku ruku i šteta što je samo korektna i što nedostaje igre s dinamičkim nivoima, jačim naglašavanjima i kontrastiranjima određenih tema, bar na način kako su se nekad producirali blues albumi, a da se ne govori o modernoj blues produkciji. Pa da „Bluz po domačem’ bude dublje ‘ugraviran’ u tu skladnu razglednicu iz davnina.
Ocjena: 7/10
(Dallas Records, 2016.)